Crv pjeskulj, kod nas poznat i kao puhač te pod talijanskim imenom arenicolo, a u znanosti kao „Arenicola Marina”, jedan je od najcjenjenijih mamaca za morski ribolov. Ponajprije zbog, svim ribama, neodoljivog mirisa i ukusa, ali i dugog života, ne samo na udici nego i izvan mora, na zraku.
Upravo činjenica da pjeskulj može preživjeti čak šest sati izvan mora, bez unošenja kisika u tijelo, jer diše na škrge, fascinirala je i potakla na istraživanje francuskog biologa Francka Zala. Otkrio je da pjeskulj tako dugo preživljava izvan mora zahvaljujući svom hemoglobinu, proteinu u krvi koji prenosi kisik. Naime, protein hemoglobina pjeskulja sadrži 156 molekula kisika, dok u ljudskoj krvi, primjerice, sadrži četiri. Kad je otkrio da krv pjeskulja ne sadrži nijedan od A, B ili O antigena koji ljudskoj krvi daju krvnu grupu, Zala je shvatio da bi ovaj crv i njegova čudesna krv mogli promijeniti medicinu - postati korisni za biomedicinsku industriju, čak i biti univerzalni donori krvi čovjeku!
Nakon godina istraživanja, Zala je proizveo „Hemo2Life“, pripravak od krvi pjeskulja. Pacijenati koji su imali transplantaciju bubrega koji su bili pohranjeni u „Hemo2Lifeu“ brže su se oporavili i imali su poboljšanu bubrežnu funkciju od onih koji su primili organe u tradicionalnoj otopini za očuvanje elektrolita. Osim toga, hemoglobin pjeskulja je toliko učinkovit u prijenosu kisika da organi uronjeni u njihovu otopinu mogu preživjeti danima bez oštećenja, umjesto satima, kao u prošlosti.
Poslije tih testova, „Hemo2Life“ se koristio za zaštitu raznih organa, uključujući pluća, gušteraču i srce. Čak je korišten i pri uspješnoj transplantaciji cijelog lica osobi kojoj je prethodna transplantacija univerzalnim postupkom bila neuspješna.
Zal očekuje da će dobiti dozvolu za prodaju „Hemo2Lifea“ diljem Europe i već je usmjerio svoja istraživanja na druge načine korištenja krvi pjeskulja. Njegov tim radi na novom proizvodu: zavoju koji sadrže osušeni hemoglobin pjeskulja, koji bi pomogao u zacjeljivanju kroničnih rana poput onih koje muče neke dijabetičare, pružajući poticaj kisika izravno na mjesto rane.
Tvrtka koju je osnovao Zal već sada može osigurati i više nego što je dovoljno „Hemo2Lifea“ za sve transplantacije organa u Francuskoj. Dodaju da je i znatno veća proizvodnja moguća jer pjeskulj u velikim kolonijama živi na plažama od Arktika do Mediterana, a lako se i uzgaja na farmama.
Krajnji cilj Zala je konačno razviti ono što istraživači pokušavaju stvoriti desetljećima: nosač kisika na bazi hemoglobina (HBOC). Nazvan „HemOxyCarrier“, taj njegov nadomjestak krvi koristio bi se za liječenje anemije srpastih stanica ili za krpanje opasnih rana koje se javljaju na bojnom polju.
No biokemičarski i farmaceutski istraživači kaže da je još dug put prije nego što itko razvije upotrebljivu HBOC. Iako „Hemo2Life“ pokazuje obećanje za transplantaciju organa, ističu da je stvaranje nadomjeska za krv daleko izazovniji pothvat. U posljednjih 50 godina razvijeni su i klinički testirani mnogi proizvodi, ali još nismo u fazi kada bismo imali siguran HBOC. HBOC-i su u prošlosti uzrokovali oštećenje bubrega, visoki krvni tlak ili grčeve u trbuhu jer nemaju iste komponente kao prava ljudska krv, a znanstvenici dodaju da se nadaju da će Franck Zal uspjeti od krvi pjeskulja stvoriti čudotvorni lijek koji može čak i nadmašiti ljudsku krv.