Godina je izmakla, a nadolazeća bi, čini se, mogla biti istovjetna, u onom smislu dubrovačkih političkih prilika i neprilika. Iz čistog razloga što vlast u Gradu Dubrovniku, kako se za sada doima, čvrsto drži HDZ, uz pomoć svojih koalicijskih partnera, DUSTRA-e i DDS-a.
Nije ta promjena za Dubrovnik došla 21. svibnja, na dan održavanja lokalnih izbora, odnosno 4. lipnja, nakon što je bio poznat pobjednik drugog kruga. Ne, dubrovačka politička sudbina zapečaćena je 7. travnja, onaj petak kad se Ustavni sud upregnuo u kampanju odlučivši da se Andro Vlahušić ne može kandidirati na lokalnim izborima, što je označilo kraj jednog razdoblja.
I, to je notorna činjenica. Ma koliko god drugoj, HDZ-ovoj strani, djelovala kao slijepa i nepouzdana, izbore je sadašnji gradonačelnik Mato Franković dobio za zelenim stolom. Treba tu spomenuti i sreću, makar u onom dijelu koji nije ispražnjen od smisla, jer recimo da je do nevolja u raju između HDZ-a i Mosta na državnoj razini došlo nešto ranije, Mostov prijedlog o zabrani izbornog kandidiranja na lokalne dužnosti osuđenim osobama ne bi prošao.
Ovako, pobjednik izbora znao se već u travnju. Ne znači sve to da Mato Franković ne bi pobijedio Andra Vlahušića u fair utakmici, ali do cilja ovako svakako mu je bilo lakše doći.
I, dok su travanjska događanja, barem za prošlu godinu, definirala sudbinu Andra Vlahušića koji je tako dobio zakon u svoju čast, što je s novim (ne)prilikama u Dubrovniku? Jasno je kako su pobjednici tu situacije DUSTRA i DDS, koji su dobili priliku sudjelovati u vlasti, što su i bili njihovi apetiti pred izbore. O tome koliko su apetiti zadovoljeni ipak će trebati proći još nešto vremena. Treba tu izdvojiti i povratak Vida Bogdanovića u dubrovačku politiku koji, onako, lijepo zna docirati na sjednicama Gradskog vijeća, ali i ulazak mlađih lica na političku scenu. Prije svega, Miha Obradovića, koji je preuzeo HNS i Jadrana Barača, koji odnedavno vodi dubrovački SDP. Njih čeka veliki posao, što posebno vrijedi za Barača, koji pod sobom ipak ima nešto gladnija usta i manje homogenu skupinu nego što je to slučaj s Obradovićem i HNS-ovcima.
No, što je s glavnim akterom trenutne dubrovačke političke scene? Odnosno, je li Mato Franković tihi poslušnik i glasnogovornik kronično jalove hadezeovske politike u Gradu Dubrovniku ili gradonačelnik, kako on to sam kaže, svih građana?
Franković se prvo uživo u ulogu hrvatskog boga Marsa na Ivanici, odbivši pružiti ruku zamjeniku gradonačelnika Trebinja, akomodavajući se pulsu građana, iako je dobar dio tih građana koji su pozdravili njegov potez, česti trebinjski gosti. No, kod drugih slučajeva Franković jest pokazao odlučnost i principijelnost. Druga stvar što se može govoriti o tome koliko su sami principi ispravni...
Pod svaku cijenu tako želi smanjiti broj kruzer gostiju u Gradu na četiri tisuće u jednom trenutku, što bi se moglo okarakterizirati i kao šeganje grane na kojoj sjedi čitav Grad. No, opet želi on, recimo, osloboditi Grad vašarskog dojma na Pilama s raznoraznim "bookerima" što je apsolutno za pozdraviti. Pak, oslobodio je Dubrovnik vašarskog dojma uz Zimski festival, iako adventi funkcioniraju upravo zbog takvog dojma u cijelom svijetu, što je poprilično umrtvilo i onako zimi mrtav Grad.
Drugim riječima, ono što vrijedi u jednom kontekstu, ne vrijedi u drugome, a to Franković sa svojom ekipom očito, ne zna prepoznati. Svakako mu treba spočitnuti zapošljavanja i namještene natječaje, posebno jer nije tako davno mahao s listom zaposlenih od strane bivše gradske uprave, prijeteći da će objaviti listu imena. Na sve to očito je zaboravio kad je samo u gradsku upravu u 2017. zaposlio 50 ljudi, bez pročelnika, ali i ne računajući gradske tvrtke.
Treba spomenuti i proračun za 2018. godinu težak 575, 2 milijuna kuna s kreditnim zaduženjem od 111,5 milijuna kuna, posebno jer zbog kreditnog zaduženja nije usvojen proračun Andra Vlahušića za 2017. godinu, a zbog čega je stao život u Gradu. Pak, u Frankovićevom proračunu, koje je i jako sličan onome Andra Vlahušića,u osnova je nadogradnja PŠ Montovjerna, kao i kupnja vile Čingrije, obnova vrtića Palčica... Teško se tu može govoriti o kapitalnim projektima, odnosno onima koji bitno mijenjaju živote građana. Istina, u proračunu je i 10 milijuna kuna za cestu u Solitudu, ali realizacija tog projekta ionako je na ponešto dužem štapu, odnosno realizacija projekta ne planira se u 2018. godini.
Nadalje, slučaj zidina i DPDS-a nešto je što će se negativno odraziti na Grad Dubrovnik, budući da je toj udruzi omogućio da i sljedećih petnaest godina upravlja prodajom ulaznica od zidina i uzme na svoj privatni račun stotine milijune kuna zarađenih na gradskoj imovini.
Ima Franković pravo na stav kako je dobro da udruga ubire plodove na gradskoj imovini, ali ono što po zakonu želuca ne bi smio je na neprimjeren "ad hoc" način, bez ikakvog osluškivanja pulsa javnosti, potpisivati dodatke postojećem ugovoru, umjesto da je taj ugovor osporio, a kako bi se on sporazumno raskinuo, što bi trebao biti svevišnji dubrovački cilj.
Sve to ujedno je obilježilo i dubrovačku političku godinu, što će, jasno, imati svoje reperkusije i na iduće razdoblje, a što će sadašnjoj garnituri za sve što su u minuloj godini napravili, odnosno nisu napravili, doći na naplatu na izborima za tri godine. Ipak, za nadati se da Dubrovnik uz koloplet svih navedenih udarenih temelja ove godine, ponajviše s mišlju na redukciju turizma, ne propušta svoj najvažniji vlak. Jer, ako se ukrcao u onaj krivi, tada će i svaka iduća stanica biti pogrešna.