Plakati, vizualni identiteti počesto su izvan konteksta materije, odrađeni reda radi, pa nije rijetkost da zapravo promaše poantu, često stavljajući naglasak na formu umjesto funkcije. Što nije slučaj s novim vizualnim identitetom Dubrovačkih ljetnih igara, koji, dojam je, filigranski efektno pleše između jednoga i drugoga.
Intendantica Dubrovačkih ljetnih igara Dora Ruždjak Podolski za portal Dubrovnikpress.hr objasnila je sami vizualni identitet Dubrovačkih ljetnih igara.
- Plakat, odnosno vizualno rješenje 69. Dubrovačkih ljetnih igara osmišljeno je u pop art stilu, pop art poetici. Igra se poetikom 80.-ih, poetikom neonskih natpisa, itd. I, ako ćemo, biti iskreni, ono je ovdje takvo zato što Dubrovačke ljetne igre u ovom trenutku potiču raznovrsnost i raznolikost. Sam taj plakat isto tako komunicira raznovrsnost i mobilnost ideja i miješanje tradicije inovativnog, kao i starog i novog. - riječi su Ruždjak Podolski.
No, nakon ovoga odgovora, onako više tehnički usmjerenog, odgovorila je na pitanje provocira li on u nekom smislu dubrovačku stvarnost, odnosno propitkuje put kojim Dubrovnik ide?
- U principu, rekla bih da nema do kraja tu poantu, barem je ja nisam tako shvatila. Ali, to je poanta svakog vizualnog identiteta, da potiče asocijacije. U tom smislu, vaša svakako nije netočna... - rekla je Ruždjak Podolski.
Pa, ukoliko stav o vizualnom rješenju koje je tu da nas sve skupa zapita o dubrovačkim smjerovima eto "odobren" i od same intendantice, onda treba poručiti i kako je on pun pogodak.
Valjda baš zato što se može s njim što se želi, baš kao sa snovima ili s mjesečinom, kojima mašta uvijek daje drugačiji oblik i značenje, pa je dovoljan mali povod da se poruka rasplamsa i razigra do stvarnosti. Plakat Dubrovačkih ljetnih igara upravo do razine groteske rasplamsava ono što Dubrovnik trenutno jest.
Stoga, vizualni identitet, inače rad Mara Pitarevića, nastao u suradnji sa studijem Šesnić&Turković (s autorima su Igre surađivale i ranije, i to prvi put 2013. godine kad je njihov dizajn s Gradom u srcu pratio slogan „Walls of stone, heart of art"), dubrovačku stvarnost propitkuje iz interesantnog kuta realnosti.
Recimo, taman nešto prije nego je ovaj vizualni identitet predstavljen javnosti, Marina Gruž dobila je "touch" u obliku neonskih svjetala, pa je baš kao na plakatu Dubrovačkih ljetnih igara to skupa sličilo na disco klub, shodan kičastom blještavilu kojega ističe i ovaj vizualni identitet.
Osvjetljenje Marine Gruž predstavlja momenat koji ilustrira ono gdje je Dubrovnik zapeo. No, nije problem samo u ovoj nespretno izvedenoj konstrukciji na Lapadskoj obali, ona je samo vrh sante leda, potpuno pogrešnog mentalnog sklopa koji trenutno stanuje u Gradu, koji uglavnom zapeo između želja i mogućnosti, poglavito zbog hirovitosti raznih vrsta.
Nije to ono što bi protivnici svega i svačega lijeno sveli pod simboliku razvitka turizma, koji tobože uvjetuje razdiobu stvarnosti, odnosno bogaćenje uz niži standard kvalitete života. Radi se tu o drugačijem vidu hirovitosti, ne samo u metafori, već u konkretnom loncu svih stolova, stolica, nedostatka želje za boljim sve dok para uredno kapa, ali i s druge strane (pre)velikih boraca za mjere, skladove i ine nepostojeće fore i fazone, iza kojih obično stoji priča bez priče, jedno veliko ništa.
Sve to ovaj plakat sveo je na veliki disco klub, sa svim svojim fatamorganama trenutnih zadovoljstava, kojima Dubrovnik, baš kao u Vojnovićevoj „Trilogiji” plovi. Zato ovaj plakat i treba sagledavati kroz prizmu šamara ukusu takvog Dubrovnika.