Na sjednicu Vlade na dnevni red stavljeno je i imenovanje povjerenika u gradovima i općinama gdje nije usvojen proračun ni privremeno financiranje. Očekujući povjerenika i u Dubrovniku koji je od dubrovačkog gradonačelnika Andra Vlahušića dobio nadimak „Todor Milutinović“, portal Dubrovnikpress.hr prenosi podatke o tom „neotesanom soldatečini“ iz knjiga Stjepana Ćosića, Dubrovnik nakon pada Republike i Josipa Berse, Dubrovačke slike i prilike.
Da bi ispričali priču o austrijskom generalu Todoru Milutinoviću (1766. Surduk u Banatu – 1836. Temišvar) i njegovom boravku u Dubrovniku, moramo se vratiti do 1812. godine. Tada se francuska vojska počela povlačiti iz istočne i središnje Europe. Milutinović je sudjelovao u Napoleonskim ratovima i posebno se istaknuo u bitki kod Weichselburga, nakon čega je dobio čin general bojnika i viteški orden reda Marije Terezije. Godine 1813. sa svojom regimentom priključen je generalnu Tomašiću u Dalmaciji. Sva ta događanja odražavala su se i na francusku vlast u Dubrovniku. Vlastelu su ohrabrivali Napoleonovi porazi i sve jača pozicija Engleza na Jadranu. Englezi su 1813. godine zauzeli Elafite i Lastovo, a civilnu vlast predali su dubrovačkom vlastelinu Jeru Nataliju i nekolicini dubrovačkih plemića. Na kopnu događaji su eskalirali ustankom dijela vlastele, seljaka i građana koji su, uz engleske i austrijske snage, odigrali ključnu ulogu u osvajanju Grada i kapitulaciji Francuza.
Nažalost, nakon nekog vremena i početnih uspjeha, među vlastelom se počela osjećati nesloga. U međuvremenu, austrijske trupe zauzele su Dalmaciju i krenule prema Dubrovniku. Uviđajući opasnost od proširenja ustanka koji je štetio austrijskim interesima, general Tomašić je iz Zadra uputio dvije bojne unovačenih Hrvata pod zapovjedništvom spomenutog generala Todora Milutinovića koji je 3. siječnja 1814. stigao u Dubrovnik. Pred vođama ustanka, dubrovačkom vlastelom, Milutinović je naglasio osnovni cilj – protjerivanje Francuza i da se zadrži postojeće stanje do konačne odluke o sudbini nekadašnjeg grada-države. Jedan od glavnih vođa ustanka, Vlaho Caboga se sprijateljio s Todorom Milutinovićem koji mu je ponudio visoko mjesto u budućoj austrijskoj upravi Grada. Dana 18. siječnja 1814. u Rijeci dubrovačkoj održana je skupština vlastele. Na tom vijeću doneseni su neki zaključci koji bi se svi mogli svesti na jedan: ponovna uspostava Republike.
Francuski general Montrichard je, nakon borbi u okolici grada, početkom 1814. godine započeo pregovore o predaji Grada, a Milutinović je iz pregovora isključio dubrovačku vlastelu. Puk unutar zidina, ne znajući za te pregovore, pokrenuo je pobunu i razoružao francuske straže, onesposobio topove i na Orlandov stup izvjesio barjak sv. Vlaha.
Neovisno o ovim zbivanjima, Milutinović i francuski general Montrichardsu u Gružu su dogovorili predaju Grada pod mirnim uvjetima, što je odgovaralo i Francuzima i Austrijancima. U tom trenutku, jedan od glavnih vođa pobunjenika, plemić Vlaho Caboga, otvoreno je stao na austrijsku stranu.
Dana 28. siječnja 1814. godine u Grad su ušle austrijske i engleske trupe, ne dopustivši ulazak dubrovačkim ustanicima. Milutinović, u dogovoru sa Cabogom, više se nije obazirao na dogovor s vlastelom, već je 30. siječnja te 1814. naredio posljednjem knezu i francuskom pristaši Sabu Giorgiju da skine barjak sv. Vlaha. „Ne mogu, pripeo ju je puk!“, rekao je stari vlastelin. Bersa piše: „Na generalovu zapovijed skinuše je njegova momčad i izvjesiše crno-žutu autrijsku; to su učinili svugdje gdje je dubrovačka vijorila.“
Već sljedeći dan, 31. siječnja 1814. na čitavom području bivše Republike počela je djelovati privremena austrijska uprava. Na čelu uprave u Zadru je bio podmaršal Franjo Ksaver Tomašić, a njegov povjerenik za dubrovačko područje bio je general Todor Milutinović.
Milutinović je ubrzo imenovao civilnog upravitelja dubrovačkog područja – Vlaha Cabogu, koji je ubrzo dobio nadimak Traditur (Izdajnik). Nizom postupaka Milutinović je prejudicirao pripajanje Dubrovnika Habsburškoj monarhiji, ponajviše u sudstvu i upravi smjenjujući „nepodobne“ dužnosnike.
„Prva stvar koju je napravio bila je osnivanje svog „Information Bureaua“, a glavni suradnik u crnom kabinetu bit će otac Inoćencij Čulić“, piše Bersa. Te događaje opisuje ovako; „Milutinović ukinu francuske zakone i stavi na snagu stare dubrovačke zakone; time on mogne zbaciti neke činovnike i imenovati mjesto njih svoje ljude. Posljedicu su neizbježne: potkazivanja su na dnevnom redu, potiču se strasti i osvete… General zove i neke funkcionare izvana, ali ovi ne razumiju dubrovačke zakone pisane latinski i tuže se na jezične teškoće. Narod im odgovara: A tko vas je zvao?“
Nakon šestogodišnjeg predsjedanja općinskim vijećem, Sabo Giorgi je dao ostavku. Smijenjeni su i svi općinski prisjednici i imenovani novi, podobni. Oni su, na čelu s Milutinovićem i nadbiskupom Banom, 15. veljače u katedrali svečano prisegnuli vjernost caru Franji I., vladaru Dalmacije, Dubrovnika i Boke kotorske.
Građani i seljaci su pozvani na prisegu 2. veljače, a na blagdan sv. Vlaha, 3. veljače, Milutinović se već ponašao kao suveren i na svečanoj misi zauzeo nekadašnje kneževo mjesto.
„Milutinović zahvali i svetom Vlahu te htjede da na svečani dan 3. veljače bude velika slava. Tog dana građani doživješe nešto, zbog čega se, bit će, premetnuše u grobovima katoličke kosti njihovih predaka: Milutinović, Srbin i pravoslavac, sjedi u katoličkoj stolnoj crkvi na pozlaćenom prijestolju nekadašnjih dubrovačkih knezova i s duplijerom u ruci, kao nekad knezovi, ispraća procesiju oko grada!“
Tada je u Grad pozvao još uvijek naoružane dubrovačke ustanike, koje je zajedno sa svojim vojnicima počastio gozbom, želeći navijestiti blagodati austrijske vlasti. Milutinović je objavio proglas kojim je od 7. srpnja 1814., nakon ulaska saveznika u Pariz i abdikacije Napoleona, objavljeno pripojenje područja bivše Dubrovačke Republike Habsburškoj Monarhiji.
Elafitski otoci, Mljet i Korčula su bili još uvijek pod engleskim vrhovništvom. Na Elafitima je engleski guverner bio Jero Natali koji je dvije godine upravljao prema zakonima i običajima Republike. Elafiti su postali stjecištem vlastele odbjegle iz Grada pred Milutinovićevim progonom. To je bilo posljednje uporište vlastele gdje se vijorio barjak sv. Vlaha. Nažalost, Nataliju je naređeno da otoke mora predati Austrijancima i do 19. srpnja 1815. Milutinović je osobno preuzeo vlast na svim otocima, uključujuću Korčulu i Vis.
Nade u ponovnu uspostavu zauvijek su Republike nestale nakon Bečkog kongresa 1815. godine kada je Dubrovnik definitivno dodijeljen Habsburškoj Monarhiji. Todor Milutinović je nakon Dubrovnika premješten u Karlovac i Temišvar, gdje je umirovljen u činu podmaršala.
Iako navodi da njegova surova ličnost ne zaslužuje da se njom izbliže bavi ipak, Bersa piše i o ponašanju tog austrijskog generala te prenosi navike, kako ga zove, neotesanog soldačine.
„Po dolasku u Dubrovnik Milutinović se smjestio kod vlastelina Pala Gozze. Stan zgodan s otmjenim najmodernijim namještajem. Jer ga je Palo sam odabrao u Parizu, kad se pred dvije godine vjenčao s Anikom Cadogan-Valois. Stil „empire“ vlada u stanu i u odjeći dražesne tek osamnaestogodišnje domaćice; surovi Todor nije se valjda nadao tolikoj otmjenosti i gospodstvenom dočeku; svakako neotesani soldačina nije s isprva slagao s tom sredinom. Mnogo se koješta priča o ponašanju tog Srbina iz Banata; kad je gospar Palo pokazao gostu spavaću sobu i u njoj što treba za tjelesne potrebe, general mu zahvali da nije bolestan i da za te svrhe voli izlaziti napolje. Pričaju da je jedne noći mjesto otvorenog polja izabrao rastvoren prozor na drugom katu kuće na Gundulićevoj poljani. Narod uvrijeđen surovim ugušenjem svoje slobode, pridodao je njegovoj slici jetke izlive svoje pravedne, a nemoćne ljutine.“
Kada je Milutinović, 25. kolovoza 1816. napuštao Dubrovnik nitko ga nije ispratio.
„Jedrenjača, kojom je imao da se vozi, od nestašice vjetra nije se mogla otisnuti od Batale, pa su se general i porodica mu morali vratiti na kraj; oni su čitav dan presjedali na zelenoj glavici koja se diže iza leđa krasne Giorgieve vile i čekali da se digne vjetar; iz vile niko da se pojavi, da ih ponudi unutra da počinu.“
DPP