Zubatac krunaš, jedan od najpoželjnijih ribarskih ulova, na vrlo specifičnim lokacijama, o kojima smo pisali prije tjedan dana, loviti se može brojnim udičarskim alatima i tehnikama. Od udičarskih, nekad su ga lovili najčešće parangalima, rijetko bulentinom, a danas i pendulom te okomitim skosavanjem varalica i mamaca.
U svim tehnikama lova držanjem pribora u ruci veoma važan čimbenik uspjeha je odabir težine utega kako bi pribor bio što osjetljiviji na napad ribe ali i dosezao dubine od 60 do 95 metara, na kojima se krunaš kod nas najčešće lovi. Posebno je to teško u lovu tradicionalnom, pendulom iz ruke.
Praksa je pokazala da je takvu pendulu najbolje praviti od najlona dužine čak 300 metara, jer je često potrebno u more ispustiti skoro polovinu te dužine, a ostatak je neophodan za borbu s najkrupnijim ribama. Optimalna debljina strune je 0,90 mm, što je kompromis između tankoće radi manjeg otpora moru i postizanja veće dubine te neophodne čvrstoće jer se osim krunaša uloviti može veliki obični zubatac, orhan te kijerna. Počevši od kraja, na kome je vrtilica, prema motovilu treba postaviti 50 olovnica od po 10 grama, na jednakim razmacima od po 2 m. Vrtilica može biti trostruka, s tri alkice kako bi se lakše na bočnu alkicu spajao privez dužine dva metra od tankog najlona koji drži olovo čuvar. Težina olova treba može biti 300 do 600 grama, ovisno o dubini lova, jačini kurenta te brzini pendulavanja.
Na suprotnu stranu od osnovne strune na vrtilicu se spaja završnjak. Prednji dio mu čini 8 m dugi predvez od najlona promjera 0,80 mm, a drugi, spojen što manjom ali jakom kopčom, privez s udicama. Privez je najbolje izraditi od „FC“, fluorougljične strune, ne samo zbog njene nevidljivosti jer ona nije osobito bitna na velikim dubinama, nego i zbog velike tvrdoće tog materijala. Potrebno je koristiti dosta debeli privez, od 0,90 d0 1,00 mm, jer ulovljeni krunaš često s njim struže po dnu i preprekama na njemu.
Ovisno o vrsti i veličini mamca na privez se postavljaju dvije do tri udice, od kojih je jedna klizna kao bi se sistem što bolje prilagodio mamcu. Glavna udica može biti širine luka 15 do 21 mm, a klizna nešto uža, obe najbolje oblika „Live bait“. Kad se lovi lignjom, najčešće rabljenim mamcem, noseća klizna udica se kači u zadak lignje, a lovna u glavu, u korijen krakova s donje strane. Potom se predvez potegne kroz kliznu udicu tako da bude lijepo položen uz tijelo mamca.
Krunaš se lovi neposredno nad dnom pa zato nakon što ga dotakne svako malo s olovom čuvarom treba kuckati po dnu kako bi se uvjerili da je pendula uz njega. Da bi tu bila treba je potezati brzinom od pola do 1,2 čvora, obvezno niz kurenat.
Na jednom mjestu može se uloviti i više krunaša. Štoviše, ako je plov veći zbog konkurencije više njih će istovremeno napadati mamac pa se može dogoditi da se ulove dva odjednom, u pravilu manjih. Naime, veći, primjerci od 4 do 5 i više kilograma ne gutaju mamac nego ga napadaju u više navrata, grizu i trgaju. Kad zagrize ne treba mu popustiti koji metar kao običnom zubacu nego pričekati jednu sekundu i, ako je još uvijek na mamcu, snažno kontrirati. Ako mu se kontrom izvuče mamac iz usta, treba pričekati da ponovo napadne, što će uraditi i nekoliko puta, ponekad čak i kad ste ga kontrom okrenuli i povukli pola metra. Za razliku od njega, obični zubatac često shvati da nešto nije u redu i ne napada ponovo.
Krunaš se i drugačije bori nego obično zubatac, koji obično nakon kontre odmah totalno poludi, stalno se batrga i poteže, uvijek kontra ribolovca, ali kratko, tek prvih desetak sekundi, nakon čega se opusti i izvlači dosta lakše. Krunaš, pak, nakon kontre često prvo zapliva prema ribolovcu i ne pruža prevelik otpor. Ali se onda okrene na drugu stranu kao orhan pa „poludi” ili se „ukopa” na mjestu i poteže u stranu, baš poput orhana. Potom se opet opusti i krene gore pa opet na kontra stranu. Cijelo vrijeme lupa glavom kao velika ovrata. Relativno dugo mu treba da se umori, bori se često do same površine gdje mu ipak izleti želudac pod pritiskom mjehura.