Dubrovnik će ponovo imati pet kulturnih vijeća, iz pet kulturnih djelatnosti, a svako će imati tri člana. Izglasali su to vijećnici na prošloj sjednici Gradskog vijeća. Gradonačelnik Mato Franković odlučio je tako proširiti sudjelovanje "kulturnjaka" u odlučivanju koje se tiče donošenja programa.
Sve to, zapravo je, pohvalno. Recimo, "srđevci" Frankoviću isto zamjeraju, u priopćenju za javnost navodeći kako je pitanje može li se naći 15 kulturnih radnika za vijeća, dodajući i kako se tu radi o podjeli plijena.
No, ako se uzme u obzir da je sve neka podjela plijena jer oni koji odlučuju, postavit će one kojima vjeruju, a nažalost, u Hrvatskoj radi se obično o onima kojima se vjeruje u političkom smislu, pa i ako je mizanscena raspodjele planiranih položaja i razmještaja figura ono što je ukorijenjenošću sračunato u život, Frankovićeva ideja o pet kulutrnih vijeća može zaživjeti.
Uostalom, kako može biti gore nego sad? Ustanove u kulturi funkcioniraju tako da imaju svoje ravnatelje, više-manje, postavljene prema političkoj liniji. Ne znači to da te osobe nisu stručne, dapače, ali bez određenih „poguranaca” ne bi mogle biti tu gdje jesu. U tim ustanovama u kulturi postoje i upravna vijeća, koju pak čine poneki koji s kulturom aposlutno nemaju nikakve veze, toliko da čovjeku to postaje mučno i tužno.
S druge strane tu su udruge, vječni paraziti sustava, od kojih opet neke imaju i dobre namjere, ali da baš svaka ili skoro svaka mora dobiti neku paru, i ne mora.
U takvoj konstelaciji snaga, ukoliko se odaberu pravi ljudi za kulturna vijeća Grada Dubrovnika, s mogućnošću izbjegavanja partijskih linija, nekog reda bi se moglo i uvesti.
Danas, u dubrovačkoj kulturi prečesto vrijedi ona da ako bi bio uspješan moraš odavati imidž uspješnosti, a što u praksi ne znači sami uspjeh. Kako u poslovnom, pa tako i u programskom smislu. Uostalom, Dubrovniku se kultura događa više po imidžu Grada, inerciji. Koja okvirno glasi: red izložbi, red koncerata. Uvijek sa skorom jednom te istom publikom. Red je tu i alternativnih koncepata, s opet jednom te istom publikom.
Kad se pokušalo nešto više, odnosno kad su se pokušalo kandidirati Dubrovnik za Europsku prijestolnicu kulture, rezultat je bio porazan. Ukoliko se želi ostati u učmalosti, ovako kako je sad, onda uistinu pet kulturnih vijeća nije potrebno.
Ne znači sve to da će ideja Mata Frankovića uroditi većim plodom, možda neće. Ovisi uostalom i koliko pažljivo će se odabrati ti kulturni radnici i koliko će istinski sudjelovati u kulturnim programima.
No, Franković očito želi neke promjene. A pokušaji ipak nečemu i vode.