Završio je i cirkus zvan Gradsko vijeće Grada Dubrovnika. Ne može se reći da je predstava srećom završila, vuče to sa sobom puno toga negativnoga jer Dubrovnik ovako nema vlast, što samo po sebi dakako znači nestabilno političko, ali i svako drugo vrijeme.
Prije svega, ne treba se izrugivati pošto-poto jer je to danas privlačno u kontekstu politike. A i odveć je lako. Predstavnička tijela građana imaju svoju ulogu uz koju nedvojbeno podmazuju kotačiće demokracije, ali baš zato jer su prozor u svijet gradova, općina i županija, potrebno se zapitati gdje nas je dovelo 25 gradskih vijećnika u ove skoro pa dvije godine?
I, nakon što je sve eto završilo samouništenjem iz nekih „viših ciljeva“, jesmo li nakon generacije gradskih vijećnika proizašlih iz 2015. sretniji i pametniji?
Odgovor je jasan, ni izdaleka. No, osim samog odgovora, privlačniji je proces kojim se došlo do njega. Ono što je bilo na samom kraju balade lako je definirati. Gradonačelnici su obično meta obračuna, nerijetko i mjehur za potkusurivanje računa, gdje je političko mešetarenje glavna stavka svih odluka. U ovom slučaju, vladajuća većina u Gradskom vijeću samo je trebala izabrati pristup radnoga naziva „kako pobijediti Vlahušića“. Odabrali su zvuk loma i dolazak povjerenika pa je tu zapravo sve rečeno.
Ali, što je sa samim gradskim vijećnicima? Ako se svijet po Čorbi dijeli na pijune, pijune i šampione, pijune i masone, to je zapravo naličje dubrovačkog Gradskog vijeća.
Dovoljno je tek znati kako postoje dva tabora onih koji rijetko razumiju svoja prava i obaveze, mehanizme rada Gradskog vijeća. Između nerazumijevanja i podizanja crvene, zelene ili žute palice stvar se svodi na prepucavanja. Pri čemu uglavnom kod vladajuće većine ostaje upitno tko tu želi biti „good cop“ ili „bad cop“, Mato Franković ili Marko Potrebica. Ostale uloge se znaju ili barem uglavnom znaju, a definira ih predvidljivost. Koja tu vrijedi jednako i za dubrovačke „zelene“, kristićevce, ali i za Iva Gjaju ili Pera Vićana, koji sve nekako više podsjeća na Dickensovog Duha prošlih božića, uporno prizivajući na prošle, sadašnje i buduće savjesti, zaboravljajući pritom da je i on smrtnik.
No, nije tu ništa bolje ni na drugoj strani. Dobro, s te strane vijećnice nema „pit bullova“ pa samim tim niti odrađenog posla za gradonačelnika Andra Vlahušića, koji tako uglavnom sam ide na suparničke falange. Samo sebe objašnjava tu i da akademik Nenad Vekarić, dakle intelektualac „par excellance“, bude upamćen po istupima o - kućicama. I to dva puta. Pomalo banalno.
A možda tako Vlahušiću i paše. Čini se kako je on prvi gradonačelnik poslije demokratskog svanuća kojemu glava ipak služi za razmišljanje, možda i jer kod njega nema stranačke stege pa mu razboritosti ostaje na raspolaganje. No, sve to ne znači da njegovi vijećnici, između 25 pijuna u vijećnici, ne ostavljaju mlitav dojam osobnosti.
Hoće li se što promijeniti u idućim sazivima Gradskog vijeća Grada Dubrovnika? Neće, utopistički bi bilo vjerovati da hoće. Prvenstveno zbog percepcije o politici, odnosno onih koji se već 25 godina petljaju oko raznih općinskih. Ne zbog želje da nešto promjene u vijećnicama, već tamo se motajući, kako je napisao Krleža, „kao psi oko ljudskih nogu, ali ne zbog vjernosti nego zbog mesnate mase koja im vonja oko čovjeka“.