Malo pomalo mir se vraća u luke i lučice, a od prvog dana studenoga prestaje važiti zabrana lova unutar ogromne većine njih. Prilika je to sportsko- rekreativnim udičarima za nadasve udoban ribolov, koji može biti i obilat.
U pristaništima najčešći će plijen biti cipoli, za čiji je lov s obale ili privezanog plovila dovoljna jednostavna oprema. No, u lovu „preko prsta“ bilo kakvom uspjehu mogu se nadati samo najspretniji i najstrpljiviji udičari, jer su cipli iznimno oprezni i lukavi. Zato ih je bolje loviti pomoću štapa i role.
Kad se lovi unutar lika i lučica, osobito između plovila, prikladniji je tzv. bolonjez, vrlo dugačak i tanak štap s laganom rolom. Dužina mu može biti 6 m, ali je bolje koristiti nešto kraće, između 4 i 5 m. Međutim, za lov na većim dubinama štap s tako osjetljivim vrhom nije osobito prikladan jer je cipol snažna riba. Za lov u dubljem, osobito s vanjske strane lukobrana gdje dno naglo ponire, puno je bolje koristiti štap bez provodnika strune, tzv. direktaš. On treba biti dugačak 6, 7 ili 8 metara, ali se mogu rabiti i duži. Da bi se mogao držati stalno u ruci, štap mora biti što lakši pa je vrlo osjetljiv, osobito vršni mu dijelovi, što savršeno odgovara načinu lova cipola i njegovim nježnim usnicama.
Na štapove bez role postavlja se vrlo malo strune. Osnovna i završnjak smiju biti dugi najviše koliko i štap na koji se postavljaju, ali je bolje da su kraći od njega. Ne više od jednog metra. Zbog velike osjetljivosti takvog štapa i struna na njemu mora biti manje nosivosti. I najteže cipole u stanju je savladati osnovna struna od kvalitetnog najlona promjera 0,16 mm.
Puno važniji od osnovne strune, ali i štapa, jest završnjak. Njegov izgled i nosivost ovise o stanju mora, vidljivosti i očekivanoj težini ulova, pa je dobro uvijek u ribolovu imati nekoliko završnjaka različitih izgleda i debljina kako bi se pribor brzo prilagodio trenutačnim uvjetima. Završnjak može biti s jednom udicom na kraju ili dvije vezane za dva priveza spojena na kraj osnovnu strunu. Dužina im mora biti različita, od dva do tri pedlja. Završnjak s jednom udicom teže zapinje pa mu treba dati prednost u lovu tamo gdje ima puno prepreka ispod površine mora. Završnjakom s dvije udice može se loviti različitim mamcima, barem dok se ne utvrdi koji je trenutačno učinkovitiji.
Ma kako izgledao, završnjak je nužno potrebno praviti od kvalitetnog najlona, još bolje „FC“ strune, promjera 0,08 do 0,14 mm, tanji u bistroj vodi i po sunčanom vremenu.
Na tako tanke strune valja montirati i što tanje udice, osobito zato što cipol ima iznimno mekane usne kojima se najčešće zakači. Zbog toga što riba ne guta mamac, udica treba biti kratka, a kako su usta cipla relativno mala, i za lov krupnih dovoljne su udice širine luka 4 do 7 mm. Najbolje je rabiti udice specijalno oblikovane za lov cipola, ali njih nema na našem tržištu. No, posve su dobre i one oblika „Crystal“ i „Aberdeen“.
Iako se direktašem može loviti i bez, s plovkom je udičarenje lakše, dok je bolonjezom praktično nemoguće loviti bez plovka. Taj se dio opreme bira prema obliku, nosivosti i njegovom opterećenju. Okrugli se rabe kad se lovi na malim dubinama i po valovitom moru. Vretenasti plovak je najprikladniji za lov u dubokom i posve mirnom moru, a jajoliki je plovak najprimjereniji lovu bliže površini i po nemirnom moru. Dovoljni su plovci nosivosti 3 do 5 i vlastite težine 1,5 do 2 grama.
Kako bi što prije potonuo do ili blizu dna gdje su cipoli, pribor treba biti opterećen. Dovoljno je tek dva ili malo više grama olova. Ne treba rabiti samo jednu nego više sitnih olovnica. Njihova težina, oblik i raspored ovisi o raspoloženju riba za ishranu. Ako cipoli lijeno čekaju na dnu, opterećenje treba činiti jedna ovalna i nekoliko ispod nje raspoređenih rascijepanih okruglih olovnica. Ako, pak, cipol krene k mamcu i uzima ga na pola dna, ne treba stavljati ovalnu, nego samo rascjepne olovnice raspoređene na nešto većem razmaku.
Preduvjet uspješnog lova cipola jest dugotrajno primamljivanje prije i tijekom ribolova. Optimalni rezultati postižu smjesom samljevenih srdela i kruha. Gustoću primame treba odrediti neposredno prije ribolova ovisno o stanju mora. Primama mora biti takva da prije raspadanja u mirisni oblak dospije u sloj mora gdje se zadržavaju cipoli. Kad se lovi na dnu i u plitkom moru, bolje je da primama cijela dospije do dna. U dubljoj vodi i kad su cipoli poviše dna bolje je da se primama prije počne raspadati. Količinu bačene primame treba smanjiti na minimum poslije početnog obilatog primamljjivanja.
Mamci za ribolov uz ovako primamljivanje ograničeni su na samo dva mekana: meso srdele očišćeno od tvrdih dijelova te pahuljice kruha, obvezno bijeloga. Prednost komadićima srdele treba dati u lukama gdje ribari pristaju i čiste mreže.
Ribolov treba početi spuštanjem mamca na dno, pa njegovim postupnim dizanjem, sve dok ne zagrize prva riba. Tad treba fiksirati plovak da udice drži na toj dubini. Dogodi li se da cipol skine mamac, a plovak to ne signalizira, treba smanjiti opterećenje pribora ili zamijeniti plovak osjetljivijim.
Svo vrijeme lova ribolovac mora biti što nevidljiviji za oprezne cipole. Plijen je najbolje iz mora izvlačiti mrežnom prihvatnicom, a skliske ribe je iz njih najbolje vaditi rukom obmotanom krpom. Na kraju, lovinu obvezno treba izmjeriti i ako je kraća od 16 cm, odnosno 20 ako se radi o batašu, vratiti u more.