I dok se može raspravljati o tome kakva je generalno pizza u Dubrovniku, a dojam je kako se zaista dobra pizza teško može pronaći, neobičan je modus u dubrovačkim pizzerijama u kojima, zanemarujući domaće, gotovo pa da ne žele primati narudžbe za dostavu u ljetnim mjesecima. Naime, pokušaj narudžbe često ispada pucanj u prazno uz nepotrebna nerviranja.
Recimo, ukoliko u ljetnim mjesecima želite naručiti pizzu oko 22 sata uvečer, u ugostiteljskom objektu u kojemu uostalom naručujete i tijekom zime, dakle, stalna ste mušterija, možete očekivati dvije opcije. Jedna je da vam se nitko ne javi na telefon za narudžbe, a druga je da, kad vam se udostoje javiti, kažu samo kako trenutno ne dostavljaju pizze i poklope slušalicu. I, tako već tri-četiri puta ovoga ljeta. Pak, kad pokušate naručiti pizzu u nekom drugom ugostiteljskom objektu, možete imati i sreće, ali i pizzu čekati oko sat vremena, iako narudžba, od trenutka kad ste nazvali pa do same dostave nikad ne bi trebala trajati više od pola sata.
Ako nekog drugog dana eto pokušate u trećoj pizzeriji, ali eto naručite recimo nešto iza 23 sata, pitat će vas je li to baš nužno jer oni eto zatvaraju u ponoća. A u jednoj četvrtoj pizzeriji, uz primanje narudžbe može se čuti i dodatak da se nadaju „kako ćete stići na red“. Dakle, čista lutrija. Ukoliko stignete na red, stigli ste, a ako ne stignete, ostajete bez ičega jer već će proći vrijeme narudžbi u drugim pizzerijama.
Tako, naručivanje pizze u Dubrovniku tijekom ljeta ispada jedno pravo malo mučenje, u kojemu se ugostitelji ponašaju kao da ste vi tu zbog njih, a ne oni zbog vas, što bi trebala biti osnova poslovanja bilo koga tko drugom prodaje neku uslugu ili proizvod. Sad, imena pizzerija nisu niti važna, čisto iz tog razloga što se očito radi o uopćenosti koja postaje pravilo pa možda i nije fer isticati ih, jer vjerojtano ni u ostalim ne bi bilo drukčije.
Sama kvaliteta pizze posebna je tema, s predominantnom zamjenom za sir, preslanim tijestom i najjeftinijom šunkom. Dobro, takvo se nešto može se i očekivati, ali kad isto postaje pravilo svugdje, dakle i kod pizza koje se mogu naručiti u najskupljim restoranima, onda je to problem. No, čak i kvaliteta na stranu, ali odbijanje dostave u pizzerijama koje navode da imaju dostavu, jer im u tom trenutku nije potrebno dostavljati ili im je gužva, već je problem o kojemu treba kazivati. Njihovo je pravo i da ne dostave, kao što je pravo konzumenta da ih više nikad ne zazove, ali osnovna bi pristojnost trebala biti javiti se na telefon i pristojno objasniti zašto ne dostavljaju, a ne poklapati slušalicu nakon tri riječi. Postoje doduše i zimski „biseri“ pa i jedna pizzerija koja ne dostavlja hranu kad – pada kiša, jer gazda valjda nema koji solad za kupit automobil pa dostavljaju samo motociklima.
Jasno je kako dubrovačke pizzerije itekako zarade ljeti od stranaca, kao uostalom zapravo i svi restorani i kafići. Jasno je kako se zbog tih turista friziraju i recenzije po Trip Advisoru, a sama kvaliteta proizvoda u konačnici opada. Sve je to donekle logično. No, zanemarivanje domaćih ljudi, bez kojih bi sve te pizzerije mogle staviti ključ u bravu tijekom zime, ustvari je ozbiljno podcjenjivanje stalnih mušterija.
No, nažalost u Dubrovniku tako je kako jest. Ljeti će se sve skupa upregnuti kako bi se uzela svaka moguća kuna od turista, a zimi što bude neka bude. Jasno, ugostitelji imaju pravo na svoje odluke, ne može im ih nitko zabraniti, ali takvim modusom funkcioniranja jednostavno ostavlja se jako ružan dojam.