Navršila se prošli tjedan 17. obljetnica od smrti jedne od markantnijih figura hrvatske moderne povijesti Vlada Gotovca, najpoznatijeg kao pjesnika i političara. Imoćanski grlat i dosljedan, danas se nalazi baš tamo gdje se zaslužuje nalaziti, u imaginarnoj aleji hrvatskih velikana.
Može se o njegovim političkim potezima raspravljati, a onda treba tu citirati i Slavka Goldsteina koji je rekao kako ga je njegovo poštenje stajalo političkih bodova. No, baš možda zbog stava koji je uvjetovao nedostatak političke procjene, koja je po pravilu nejaka, nepouzdana, gdjekad i banalna, kao sveukupna figura, Gotovac, rječnikom njegovog supatnika po peru Tina Ujevića, biva šiljkom s vrha.
Postoje persone koje su nedodirljive baš zato jer su im tragovi svuda. To je ono biblijsko kraljevstvo nebesko siromašnih. Onih koji su se sami prometnuli, izborili, bez pomoći i pompoznih dekora. Tada, takvi se prenose u trajanje, njihovi uspjesi bivaju neokaljani, o njihovome imenu se ne spletkari. Postaju osobe za sve, oni s kojima se danas hvale drugi.
Takav je danas i Vlado Gotovac, što govori pozitivno o njemu, ali negativno o društvu. Postao je idol onih koji to ne zaslužuju. Naime, Gotovac je uvijek ili gotovo uvijek bio protiv. Završio je u zatvoru za vrijeme Jugoslavije, održao čuveni govor ispred ondašnje zgrade Komande V. vojne oblasti Vojnog suda protiv JNA, a također je dobio po glavi od pripadnika elitne gardijske jedinice, koji je vikao: "Živio Ante Pavelić! Ja sam ustaša, sve ću vas pobiti!"
Poslije, pak, odbio je i koalirati s Tuđmanom, zbog čega je HSLS, tada drugu političku opciju u zemlji i napustio. Dakle, kad se radi o takvoj osobi koja skače na nepravdu, bez obzira kako ona bila obojena, tu se radi o onome koji ne zloupotrebljava stvarnost. Valjda isto onoliko koliko se danas zloupotrebljava Gotovac.
Naime, upravo smo svjedoci jeftinom veličanju Vlada Gotovac od ekstrema, jednih i drugih. Valjda je njegova kapa dovoljno velika da pod nju mogu stati svi i ugrijati se na širokoj višeznačnosti Gotovčevog karaktera.
Puno je i previše nacionalista i prikrivenih nacionalista, dakle onih koji na ovim prostorima po pravilu tako gravitiraju ka neofašizmu što će reći bez razmišljanja da je njihov uzor upravo Vlado Gotovac. Jer eto on je održao taj i taj govor, stao je u obranu hrvatske države kad je trebalo. Valjda to ljepše i modernije zvuči od simpatija prema politici Franja Tuđmana, koji je, jasno, u svojemu poimanju Hrvatske bio poprilično notoran. Vole Gotovca i oni drugi, nešto ljevije orijentirani jer opet Gotovac je Tuđmanu rekao "ne", dobio je i batine zbog Ante Pavelića, pa je automatizmom valjda blisko i tim crvenijim idealima.
Tako je Gotovac danas izrijekom, konsenzusom onaj pod čije skute se svi mogu skriti. Baš onako u ovo nezgodno vrijeme kad treba biti i politički korektan, ali i dovoljno Hrvat. Svima njima tako danas Gotovac dobro dođe, što je malo žalosno jer poanta Gotovčeva sveobuhvatnosti bila je na čovjekoljublju, koje uvijek počiva na životnim radostima, nikad na destrukcijama, skrivanjima i svrstavanjima ove ili one vrste.
Ali, tako valjda to sa sveobuhvatnima i mora biti. Jer, Ujevićev šiljak s vrha, jasno i neumitno, po pravilu, uvijek i biva "žrtvovan u masi".