Dubrovačke ljetne igre su oduvijek, valjda svih svojih 69 godina bile u nekom simbolu, nekom imidžu, važnosti i značenju. U bivšoj državi udareni su temelji takvim Igrama, kao mjestu stvaralaštva, što se reflektiralo po poučku famoznog domaćeg kulturnog prozora u svijet što je u uredima u Od Sigurate bila laskava, ali i nedovoljno otežavajuća okolnost. Nedovoljno jer se uz stvarno otežavajuće okolnosti nešto i nauči, dok se danas ne može reći da se nešto naučilo.
Jer, da se uči ne bi se dogodilo da cirka samo 25 posto građanstva uistinu želi platiti ulaznicu za Igre. Do tog ustvari frapantnog podatka, koji bi u normalnom svijetu na noge digao i određene institucije, budući da kazuje o ničemu drugome nego klijentelizmu došao je portal Dubrovnikpress.hr, o čemu više možete pročitati OVDJE. Dakle, oko četvrtina posjetitelja spremna je uistinu platiti uživanje u kulturi dok ostali prolaze mukte, pa se komotno može reći da im Igre služe kroz razvijanje poze samovažnosti.
Građane, ali i raznorazne lezileboviće, gradske uhljebe i ostale pozere potrebno je što prije odučiti od navike da se kultura može dobiti besplatno jer sami sadržaj nije besplatan. Ljetne igre koštaju. Košta njihova realizacija, koštaju projekti. Stoga, treba koštati i kultura. Međutim, problem je tu druge naravi, a glasi da se na DLJI ne ide zbog krijesnice zadovoljstva zvane kultura, nego su DLJI "happening" same po sebi, vrsta noćnog izlaska, uz bok birtiji na Vojnoviću, dok je manje važno što se ide gledati. Pa kad je tako, čemu se zamarati kupovinom karata...
Sjeme te nesreće, ustvari davno je zasijano, upravo kroz tu simbiozu Igara s režimskim dogmama, bilo onih otprije 30 godina ili bilo ovim današnjim. Upravo je vrh države davao Igrama statusno odredište, pa otud i brojni uzvanici s najviše razine. A, kako se masa voli solidarizirati kroz mjesta općih ideja, onda je jasno kako je uopće i došlo do te potrebe za onim "biti viđen".
Međutim, govori to, ustvari, da dubrovačku publiku mahom ne zanima kultura, barem ne ona koja se producira uz dubrovačke ustanove, jer onaj kojeg nešto zanima uistinu će kupiti ulaznicu, neće čekati da mu besplatno padne s neba.
Uopće, kakvi su kriteriji uz dijeljenje besplatnih karata? Je li to visina plaće, fakultetska diploma, visina i težina, stranačka iskaznica, IQ test ili pak nekakav društveni značaj? Ako je društveni značaj, kako se on mjeri? Je li važno biti zaposlenik gradske uprave, poznavati nekoga bitnog, hvaliti se s poznanstvom nekoga važnog? Dobije li kartu onaj koji poznaje nekoga, ali se s tim ne hvali? Koliko su tu važna preseravanja svojim statusom i ugledom? Kako se uopće mjeri status i ugled da bi se došlo do besplatne karte? Je li statusno snažan, a samim tim i ugledan onaj kojemu se potreba hvaliti?
Ova taksativna pitalica, osim što može natjerati na samoubojstvene porive zbog života u Gradu i državi izgrađenoj na praznoj slami, a ne onome koliko je pojedinac sposoban isporučiti, zatvara krug te poručuje kako Festival nije tu da zadovolji potrebe u kulturi, nego potrebe kolektivne mase koja bi se pokazivala na ljetnim pozornicama. I to besplatno.
I tu su Dubrovčani velemajstori kakvih nema u svijetu. I najniži službenik u Gradu Dubrovnik tako raspolaže nekim svojim pravom na mukte ulaznicu, a tu su i razni "Banketi u Blitvi", s čim se prekoračuje svaka i najmanja mjera lijepog ukusa. Jer, kad na taraci Umjetničke galerije Dubrovnik, "nota bene" otete nekretnine Boža Banca, koji je dakle tu zgradu radio za sebe i svoju obitelj, defiliraju viši i manji birokrati, partijski, saborski i skupštinski, uglavnom grebatori, onda Ljetne igre imaju samo štetu i obrnuto proporcionalni efekt u ugledu, barem među onima još uvijek zdravomislećima.
Na koncu, u općem potonuću svega i svačega, ako su se ugasile tvornice, ako je propao Radeljević, ako TUP jedva preživljava, ako više praktički nemamo besplatno ni zdravstvo ni školstvo, uopće ako je kroz kontekst budućnosti nemoguće ne pisati o propasti koja se događa ili slijedi, zašto bi imali besplatnu kulturu, pogotovo ovu uz koju je važno prošetati facu?
Treba se riješiti starih navika, kako bi Festivalu bilo opstanka. Ne u stvarnom smislu, režimskim dekretima će se tu potrebe uvijek zadovoljavati, već u onom važnijem, duhovnom smislu, kako bi se sačuvali ostaci ostataka ne samo onoga što nekoć bijaše svjetskim festivalom, već kako bi se pokušalo spasiti nekoliko mrva svojeg dostojanstva.