Može li u naizgled nespojivom spoju umjetnosti i egzaktnosti, još uz to prirodoslovnog naboja biti sklada, ili još bolje rečeno, mogu li se ove dvije naizgled krajnosti spojiti tako da se svakoj od njih udahnjuje život? Može, itekako može... Dokaz tomu je muzejska pedagoginja Prirodoslovnog muzeja Dubrovnik Dubravka Tullio, inače akademska slikarica. Ona je u razgovoru za portal Dubrovnikpress.hr rekla nešto više o svojemu poslu koji je postao poziv, ali i samom međuodnosu likovne umjetnosti i znanosti.
Tullio je diplomirala 2008. godine na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Reći će kako vrijeme brzo leti. Eto, toliko brzo da je naizgled sad u nekim drugim vodama.
SLIKARSTVO LOGIČAN SMJER
- Od kad znam za sebe sam kreativac. Od vrtićkih dana uvijek sam nešto crtkarala i slikala. Kao osnovnoškolac sam krenula kod Slavena Tolja na radionice u Lazarete i on mi je predložio da se počnem pripremati za Umjetničku školu. U sedmom i osmom razredu sa mnom je radio Božidar Jurjević. Upisala sam slikarski dizajn pa je logičan smjer bila Umjetnička akademija. - govori Dubravka.
I, zašto se profesionalno ne bavi slikarstvom? Skromno govori za sebe "kako je bila samo slikar na papiru", dodajući "kako je uvijek stvarala samo za sebi drage ljude".
- Nakon diplome išla sam u Italiju s mužem, proputovali smo cijelu Italiju. I ta faza je bila super, ali tada sam stala sa slikarstvom... Nedavno mi se pružila prilika da počnem raditi u Prirodoslovnom muzeju. Naime, prijaviti se na natječaj za posao muzejskog pedagoga moguće je i s umjetničkim smjerom. Svakako, rad u Prirodoslovnom muzeju nisu samo znanstveni pokusi i prikupljanje muzejske grade, u Muzeju ima jako puno prostora za iskazati kreativnost. - kazala je Tullio.
NAJDRAŽI PROJEKTI
- Dovoljno je biti kreativan i sve su ti opcije otvorene. S dvije ruke znam svašta raditi, slikati, kipariti, vrtlariti, šiti! Tako smo kolegica i ravnateljica Muzeja Ana Kuzman i ja same osmislile i rucno izradile sve dekorativne elemente u muzejskom djecjem kutku. - rekla je.
Od ostalih projekata izdvojila je edukativne listiće za bojanje koje je sama napravila.
- Ilustrirala sam edukativne listiće za bojanje s motivima iz fundusa Muzeja za najmlade posjetitelje. Izdvojila bih i instalaciju ´meduzaª koju smo napravili kipar Ivan Mladošić i ja za prošli Festival znanosti,koja je bila izlozena u atriju Muzeja. Dakle, ta likovnost i kreativnost se stalno protežu u muzejskom poslu. No, najveće priznanje kustosici Jadranki Sulić Šprem i meni je dodijelilo Hrvatsko muzejsko društvo za kreativan i likovno osmišljen pristup u realizaciji izložbe "Pod pritiskom“. Nismo znale kako će ljudi reagirati na izložbu koja je zaista posebna i zato nam to priznanje puno znači i daje nam motivaciju da nastavimo raditi u tom smijeru i dalje. - objasnila je Dubravka Tullio.
- Ali, od svega najdraži mi je rad s djecom. Volim kad se vraćaju nasmiješeni na radionice koje organiziramo u Muzeju, volim kad uce kroz igru i kreativnost. To mi je divno. - napomenula je.
POGLEDI NA GRAD
I tako, malo pomalo, s Dubravkom je lako započeti i druge priče, čuti njezine poglede na Grad. Došli smo tako do razgovora o suvenirima na kojemu je sudjelovala u Lazaretima u sklopu Dana kreativnih kultura i industrija. Jasno, logično je pitanje je li ona radila suvenire. Govori kako je radila minijature Grada "koji su se i prodavali po galerijama", od čega je brzo odustala. No, što misli o poplavi sve jeftinijih i kičastijih suvenira u Gradu?
- Pokušavam gledati pozitivno na sve. Ne želim nikoga crniti i reći najgore. Jest, puno je plastike. Ali, ljudi trebaju živjeti. Trebaju prodavati. Ima babuški, Dubrovnika koji nisu Dubrovnik.. Treba možda prošetati i vidjeti, napraviti neku kontrolu. Ali, pustiti ljude da rade. Svakako bi bilo bolje da imamo vise lokalnih originalnih suveniram, ali ljudi žive od toga nekoliko mjeseci u godini. Neka rade... objasnila je.
Jasno, nakon riječi-dvije o suvenirnicama, logično je pak i pitati što ona kao umjetnica, ali i osoba koja dakle u Prirodoslovnom muzeju kreira dubrovačku ponudu, misli o samom Gradu. Odnosno, o narativu manjine kako Dubrovnik gubi svoju dušu.
- Oni kojima se ne sviđa smjer Dubrovnika su mi jednaki s onima koji danas ne žele imati mobitel, kojima ne treba Internet. Moraš pratiti korak sa svijetom. Pa ne možemo mi zatvoriti vrata Grada. Meni je baba iznajmljivala prije 70 godina, iznajmljivat ću i ja kad budem mogla! Pa ovo snimanje "Robin Hooda". Čujem negativne komentare! Ali, moji prijatelji su dobili posao na mjesec dana. Upoznat će nove ljude, stvoriti nova prijateljstva i kontakte. Ove kulise će se skinuti, a Grad će ostati isti. Treba jasno imati granicu u svemu, a Dubrovnik je ima. - rekla je Tullio.
- Ljudima je smetao i Zimski festival. Ali, Grad je živio. Skidam kapu svakome zaslužnome za program Festivala, nebitno koja stranka, politiku ne pratim i ne interesira me. I mi smo se u Muzeju uključili, organizirali smo radionice za djecu koje su bile prepune. Ovu zimu Grad nije bio mrtav, bio je živ i to treba nastaviti. Što ti imaš kad dođeš na prazan Stradun? To je tuga. - naglasila je Dubravka.
JEDNOG DANA POVRATAK SLIKARSTVU
Na kraju, iako je rad u Prirodoslovnom muzeju postao poziv, a od toga vrjednijega nema, odgovorila je i na pitanje hoće li se vratiti slikarstvu.
- Jako sam sretna sa svojim poslom. Vesele me djeca, novi projekti... Radim u krugu kreativnih mladih žena koje su željne raditi i stvarati i to mi je odlično. No, hoću jednog dana ću se usmjeriti samo na slikarstvo. Ne znam kad, ali doći će taj dan. - zaključila je za portal Dubrovnikpress.hr muzejska pedagoginja Prirodoslovnog muzeja Dubravka Tullio, mlada osoba koja je realnost i uvjerljivost prirodoslovnog pomirila s kreativnosti osobnog talenta.