„Grad mora biti živ, a ne muzej“, kazao je jučer župan dubrovačko – neretvanski Nikola Dobroslavić otvarajući konferenciju „Pod pritiskom“ o problemima Dubrovnika kao lokaliteta svjetske baštine. Ima župan Dobroslavić pravo, nije uostalom prvi koji to govori, govorili su to mnogi političari prije, a govorit će i mnogi političari poslije njega.
No, lako je reći, ali kako to uraditi, kako ostvariti taj naum da Grad ne postane samo i jedino muzej, a za one koji ne znaju pod to „Grad“ podrazumijeva se onaj dio Dubrovnika uokviren u gradske mire, zidine, onaj što se naziva još i povijesna jezgra, ali za Dubrovčane vazda Grad i samo Grad. Kako, mogli smo to pitanje puno puta čuti, vratiti život u Grad? Ali odgovora nema. Jer, jedno je o tome govoriti, a drugo je ponuditi rješenje koje još nitko nije ponudio.
ISTINA JE ČESTO (PRE)BOLNA, A GLASI: SAMI GRAĐANI UBILI SU GRAD
U svakodnevne svrhe i nesvrhe o Gradu palamudi svatko kome padne pamet, od onih što u Gradu dalje od Straduna i Ulice od Puča ili Prijekoga nisu bili, do onih koji su odselili u Amerike pa izdaleka diktiraju što oni misle da je za Grad najbolje, pa tako ni političari nisu iznimka. Slušajući političare reklo bi čeljade, evo sutra će iznjedriti fenomenalnu ideju kako Dubrovčane vratiti u njihov Grad, djecu i nogomet u Novu ulicu ili Iza gospe pa da opet igraju Karmen kontra Svete Marije (ma da se ocrtaju opet bare mogli bi skočit konzervatori), tiramole ispod funjestre od tinela raspečene preko ulice na zidine ili na susjedov zid da se suše gaćice i majice.
Ali takvih ideja nema, ima samo floskula u dnevno političke interese, no nekog ozbiljnog promišljanja o vraćanju života u Grad i konkretnih mjera nema ni na tir od puške. Političare se zapravo nema što za to kriviti, jer pravo je pitanje može li se uopće život u Grad, onakav kakav bismo mi priželjkivali vratiti. A odgovor je, koliko bolan, toliko i istinit – ne može.
Političare dakle, koji to ne mogu ni ostvariti, kao što ne može ni bilo tko drugi, stoga ne treba kriviti za to što se život u Grad ne može vratiti, ali ih treba kriviti za to što svojim riječima, u koje valjda ni sami ne vjeruju, zavaravaju javnost da misle ozbiljno na taj problem, ako je to uopće problem, jer svako vrijeme nosi svoje, pa tako i 21. stoljeće, dok im se zapravo „zviždi“ za život u Gradu znajući da ne mogu uraditi ništa.
Da ih je briga možda bi prodali stanove u novogradnji ili kuće pa kupili što među mirima, preselili u Grad, dali primjer. Ali nije ih briga, niti itko realan očekuje od njih da takvo što učine. Pa kad je već tako, poštenije bi i jednostavnije bilo da o tome šute i priznaju da se Grad pretvara u ono što građani ne žele ili možda ipak žele, jer sami građani su doveli do toga da Grad postaje muzej, a ne grad živih ljudi. Neki to ne žele prihvatiti kao fakt, pa ni čuti da tko to spomene, ali istina je (pre)često bolna.
TKO BI DANAS ŽIVIO U GRADU AKO NIJE HTIO NI DOK JE DISAO PUNIM PLUĆIMA U SVOM MIRU I NEMIRU
„Ne bi ti ja živio u Gradu“, riječi su, ponekad čak i podrugljive konotacije, koju su Dubrovčani iz Grada, sami sebe (uglavnom milenijska generacija), u međuvremenu prozvavši „getanima“, puno puta čuli i prije Domovinskog rata, nakon čijeg je završetka započeo pravi egzodus iz Grada.
E baš u tim „ne bi ti ja živio u Gradu“ riječima leži suština problema. Tko bi to danas preselio u Grad, da mu stranci urliču i pišaju pod prozorom 24 sata dnevno, ako i kad u Gradu nije želio živjet ni kad je Grad imao svoj mir i nemir, disao punim plućima i njime kucala žila života jedne zajednice koja je bila specifična po mnogočemu, pa i po tome da bi onima što bi govorili „ne bi ti ja živio u Gradu“ većina odgovarala kako ne bi ni oni u Gružu ili Lapadu i to s gnušanjem.
Nažalost mnogi od tih koji su živjeli u Gradu i odgovarali kako iz Grada ne bi nigdje išli, na koncu su bili prisiljeni svoje kuće i stanove u mirima prodati i preseliti u Gruž, Lapad, Rijeku dubrovačku… Prisiljeni jer su razlozi najčešće bili egzistencijalne prirode. Naime, ne otkriva se topla voda kad se kaže da se za cijenu obnove kuće u Gradu, a većina kuća u Gradu, posebice nakon rata, vapila je i još vapi za obnovom, u nekim drugim dijelovima Dubrovnika moglo svojedobno stambeno osigurati i sebe i potomke potomaka.
BEZ PRODAJE „POLA“ GRADA DO DANAS BI SE RASPALO, KAO ŠTO SE RASPADAJU NEKRETNINE U VLASNIŠTVU DRŽAVE I GRADA
U Gradu su u drugoj polovici 20. stoljeća živjeli različiti društveni slojevi s različitom poviješću naseljavanja u Grad, od onih koji su u obiteljskom nasljeđu imali kuće i stanove, preko onih koji su ih kupovali, do onih koje su vlasti u bivšoj državi, pretvarajući kuće i palače u objekte s više stambenih jedinica, ponekad i bez zahoda ili banje, uz zajedničko korištenje WC-a negdje u nekom hladnom hodniku, naselili u eri dodjele društvenih stanova nakon što je privatna imovina u poraću 40.-tih i 50.-tih konfiscirana ili nacionalizirana.
Pripadali intelektualcima, umjetnicima, profesorima, nekadašnjim funkcionerima ili radničkoj klasi, da ne govorimo sirotinji koja je živjela u magazinima pretvorenima u vrijeme Jugoslavije u nekakve garsonijere, osim što je većini ipak bilo zajedničko što su život u Gradu voljeli, nakon Domovinskog rata zajedničko im je bilo da, ako nije bila riječ o ratnim profiterima i lupežima iz bivšeg sistema, u špagu nisu imali dovoljno solada ni da promijene persijane, a kamoli obnove kuće koje su ratna vremena dodatno rovinala, makar i ne bile izravno pogođene.
U kakvom je stanju bio Grad i koliko su se cijenile nekretnine u Gradu u neposrednom vremenu nakon i za vrijeme Domovinskog rata najbolje govori činjenica da su se stanovi i kuće prodavali i kupovali čak i po cijeni od oko 800 tadašnjih njemačkih maraka po kvadratu. Tko se ne sjeća odnosa marke i eura, to bi danas bilo manje od 400 eura za metar četvorni.
Posljedice rata i činjenica da je masu nekretnina imalo neriješene imovinsko - pravne odnose, kumovale su svakako takvim cijenama, kao i opće stanje neimaštine u državi, ali te cijene nisu mogle trajati vječno… Došlo je vrijeme kad su cijene kvadrata u Gradu odletjele u nebo, a čeljad iz Grada i dalje financijski nije bila dovoljno stabilna da kuće obnovi, posebno ne uz konzervatorske zahtjeve i smjernice.
Da su vlasnici ostali isti, jer teško je bilo doći do novca za tako skupu obnovu, „pola“ Grada do danas bi se vjerojatno raspalo, kao što se raspadaju pojedine nekretnine u vlasništvu države i Grada Dubrovnika s kojih otpadaju fasade i kameni blokovi pa i Crkve. No, vlasnici su učinili su ono što su u to vrijeme smatrali ispravnim, riješili se onog za što su u to vrijeme mislili da je rupa bez dna i prodali onima koji su imali novca za obnovu.
Za solde koje su dobili od dvosobnog ili trosobnog stana negdje drugdje kupili su ili izgradili dvokatnice i trokatnice. Jesu li falili? Neki danas vjerojatno zbog toga žale, ali takva su vremena bila, a svako vrijeme, rekli smo, nosi svoje. Da danas - sutra krahne turizam i prihod od afitavanja apartmana, vjerojatno ponovo ne bi žalili što su svojedobno prodali. Kolo sreće se okreće, a i ljudi.
ODJEDNOM JE POSTALO JAKO TEŠKO I NAPORNO POĆ' U GRAD PO CREVJE ILI MAJICU
Dakle, građani su sami učinili to da se život u Gradu polagano gasi, jer bez njih nema ni života. A oni, njih oko četiri tisuće čija adresa stanovanja više nije među mirima, u Gradu više, najčešće iz već spomenutih razloga vezanih uz financije i obnovu, nisu mogli ili nisu htjeli živjeti, baš kao što ni 50 godina prije njih onih preostalih 40-tak tisuća Dubrovčana nije željelo živjeti u Gradu, jer sjetimo se, „ne bi ti ja živio u Gradu“.
Treba li one koji su prodali imovinu kriviti zbog toga? Nipošto, učinili su ono što su smatrali da je najbolje za njih, a nikakva prava za kriviti ih posebno nema onih preostalih 40-tak tisuća Dubrovčana od kojih je, je li, većina govorila, „ne bi ti ja živio u Gradu“.
E pa danas i neće živjeti sve i da žele, jer preostalih neprodanih nekretnina je malo, a krivi su, je li tako, tako je, stranci. Ti zločesti Irci, Nijemci, Britanci, Amerikanci i ostala zapadna bagra sve su pokupovali i zamislimo samo – ne žive tu, nego su napravili apartmane. A znamo da njihovi apartmani i gosti naravno smrde, a apartmani Dubrovčana i njihovi gosti npr. u Lapadu mirišu i obogaćuju naše društvo.
Tako im je isto, onoj većini od 40-tak tisuća „ne bi ti ja živio u Gradu“ Dubrovčana još i u vrijeme prije no što su dubrovački nerezidenti pokupovali nekretnine, počeo „smrdit“ i Grad. Odjednom je iz Lapada ili Gruža, sačuvaj Bože iz Mokošice, puno prije konopa u Vratima od Grada, postalo jako teško i naporno poć' u Grad kupiti crevje u Borova, Peka, Alpine ili bokun robe, majicu ili gaće, bokun štofa, škapine, CD, udice ili vite i svu ostalu robu široke i uske potrošnje. Ali naravno, današnji vlasnici suvenirnica, restorana, slastičarna i sličnih objekata su ingordi smradovi, valjda zato što svojedobno nisu svojim sugrađanima Dubrovčanima slali pismene molbe da dođu u Grad kupovati vite i škapine, pa su otvorili ono od čega mogu živjeti i bolje nego dok su prodavali robu koju u Grad nitko više nije želio doći kupiti. Možda bi i željeli, ali eto, ne može se s autom ući na butigu na Stradunu, sorry but jebiga.
Tko je uostalom vidio pješačiti po Stradunu, đir učinit gore – dole bez posebnog cilja. Ma ke, boljeti će noge kad se ostari. A tek sjesti na izlog. Ma ni u ludilu, mogla bi se uhvatiti upala mjehura, pa zato toga više nema, a ne zato što odavno više skoro nikoga, puno prije konopa u Vratima od Grada, nije briga za Stradun, nego se valja prizentat na Vojnoviću ili gdje već. Možda da se i procesija na Festu sv. Vlaha prebaci na Vojnović?!
NEMOJ DA SE VIDE GAĆICE NA SUŠILU, A AKO TKOGOĆ ĐEGOĆ ZABIJE ČAVO ODMAH ZOVI KONZERVATORE
Misli li dakle tih preostalih 40-tak tisuća Dubrovčana koji nikad nisu živjeli u Gradu da su, dok pojedini popuju onima koji su prodali nekretnine među mirima, nešto manje krivi ili pravi što život u Gradu odumire?! Jesu li manje krivi ili pravi za sadržaje koji se nude u Gradu od onih koji te sadržaje nude?!
Najžalosnije od svega je ipak da bi oni koji nikad u Gradu nisu živjeli niti su htjeli živjeti, ali bi da Grad oživi, čak i danas onim preostalim „domorodcima“, njima hiljadu i kusur, pokušavaju nametnuti kako bi se trebalo živjeti u Gradu. Tako bi oni život u Gradu, ali ne bi tiramole s gaćicama, jer što će kazati stranci, oni stranci što mirišu i spavaju u Lapadu, a i treba odmah zvati konzervatore ako tkogoć đegoć zabije čavo. Tako bi oni živi Grad, ali „domorodci“ ne bi smjeli imati klime itd.
KOGA VRATITI U GRAD? ONE ŠTO SU PRODALI NEKRETNINE ILI ONE „NE BI TI JA ŽIVIO U GRADU“ DUBROVČANE
I onda, nakon svega ovoga, a nije u ovom napisu otkrivena topla voda da se to već ne zna, svako malo netko izvali kako treba vratiti život u Grad. Tko će ga vratiti i koga će vratiti, one što su prodali nekretnine ili one preostale koji su vazda govorili „ne bi ti ja živio u Gradu“?
Stoga su izjave političara i Facebook prdoklačenja o povratku života u Gradu upravo i samo to – prdoklačenja, sve dok se ponovo nešto u glavama samih građana ne okrene, pa i onih 40-tak tisuća „ne bi ti ja živio u Gradu“ Dubrovčana, a sreća, život i ljudi se okreću, nekad nabolje, nekad nagore, čeka se ono – nabolje.
Eto, solada, kažu, u Dubrovniku ne fali, puno je danas dovoljno bogatih Dubrovčana da mogu ponovo pokupovati stanove i kuće u Gradu da bi, ne afitavali, nego živjeli u njima, može se npr. prodati i kakav trokatnica u Gružu i kupiti trosobni stan u Gradu, a sa stanarima doći će i butige od crevaja, škapina, majica, udica i vita, možda onda ni onima preostalima neće biti teško arivat u Grad po bokun robe. Ili će se dogoditi to ili će se, što je vjerojatno, ipak većina i dalje držati one „ne bi ti ja živio u Gradu“ i nastaviti prdoklačit kako vratiti život u Grad kojeg su sami učinili takvim kakav danas jest.