Iako bi Lazareti trebali zaživjeti kao nekakav prostor za sve Dubrovčane, koji bi bio društveno-kulturni centar Grada, a u svrhu čega se ide u još jednu obnovu "tešku" 33 milijuna kuna, zamalo da se u potpunosti nisu "privatizirali" od strane samih korisnika, odnosno od strane Linđa, Lera, DEŠA-e i Art radionice Lazareti, uostalom kako je sve dosad i bilo u Lazaretima poprilično privatizirano.
Naime, dosadašnji korisnici su uz iznalaženje modela za pravni okvir korištenja Lazareta, predlagali da se osnuje "hibridna" ustanova u kulturi, kojoj bi oni, kao budući registrirani "savez udruga", bili osnivači zajedno s Gradom Dubrovnikom.
Jasno je koliko se tu radi o bolno pogrešnom modelu, koji eto srećom nije zaživio. Lazareti su godinama prostor kojega čine odabrani, a koji nikako da zaživi među građanima, što je opet uzročno-posljedično povezano s odabranima, koji stvaraju tu kulturu. Njihovim promicanjem u ulogu osnivača te hibridne ustanove, zdravorazumski objašnjeno - po modelu susjeda sa zadnjeg kata koji privatizira taracu zgrade u kojoj živi, bio bi valjda završni čavao u lijesu ovoga prostora, koji ionako služi samo njima, a problematika tog ekskluziviteta kome se i kako Lazareti namijenjeni, tek bi se dodatno ojačala.
Naime, Lazareti napokon dobivaju svoj pravni okvir, odnosno povjeravaju se na upravljanje gradskom trgovačkom društvu Dubrovačka baština do kraja 2019. godine. Odluka o organizacijskom ustroju Lazareta, sukladno Planu upravljanja spomeničkim kompleksom Lazareti za razdoblje 2016.-2020. godine, naći će se na sjednici Gradskog vijeća koja će se održati u četvrtak.
NIJE NITKO ZNAO U GRADU PA JE NEKAKVOM IRMO-U TREBALO PLATITI 50 TISUĆA KUNA ZA PLAN UPRAVLJANJA?!
Kao što kazuje Plan upravljanja, kojega je po cijeni od 50 tisuća kuna izradio zagrebački IRMO, jer valjda nitko od zaposlenika u gardskoj upravi to nije znao uraditi, pa je sve prepušteno nekakvom IRMO-u, Institutu za razvoj i međunarodne odnose, odnosno "institutu za istraživanje ruda i gubljenje vremena", zaposlit će se tu devet osoba, od glavnog koordinatora ili voditelja umjetničkog programa koji bi trebali imati plaću od nešto više od 11 tisuća kuna bruto ili zaposlenika za komunikacije i odnose s javnošću ili financijsko poslovanje, za koje je predviđeno četverosatno radno vrijeme za plaću od nešto više od pet i pol tisuća kuna.
Sad, na stranu sve ono što u tom Planu piše o urbanoj revitalizaciji kulturno-spomeničkog-kompleksa Lazareta što već postaje nekakvom mantrom, zanimljivo je ustvari sve ono što je prethodilo da se Lazareti povjere Dubrovačkoj baštini, inače tvrtki osnovanoj 2009. godine, koja je u mirovanju, a čiji je direktor Tonči Daničić.
PREDLOŽENA TRI MODELA UPRAVLJANJA
Dakle, kako je Plan upravljanja nalagao, razmišljalo se tu o tri modela, zakladi, javnoj ustanovi ili javnom trgovačkom društvu, a o istima raspravljao je oformljeni Savjet spomeničkog kompleksa Lazareti, koji se od siječnja do srpnja sastao šest puta u čijem sastavu su bili tadašnji pročelnik UO za poslove gradonačelnika Igor Deranja, pročelnica za nekretnine Branka Vukić, pročelnica za kulturu Ane Hilje, tadašnja ravnateljica FA Linđo Anuška Matušić, Srđana Cvijetić iz Art radionice Lazareti, Jeny Hansal iz DEŠE, Katja Bakija iz Studentskog teatra Lero te slikarica i "kulturna menadžerica" Gaella Gottwald.
Upravo je taj Savjet odlučio kako je Dubrovačka baština najbolji model budući da kroz djelatnost ima izdvojeno upravljanje kompleksom Lazareta. Dakle, kako nije prošla ideja da sami korisnici budu i suosnivači, opet sukladno Planu upravljanja, predloženo je da od strane Gradskog vijeća u Nadzorni odbor od tri člana budu imenovani po jedan predstavnik iz Gradske uprave kao izvršne vlasti, predstavnik iz reda korisnika prostora te predstavnik imenovan od strane Ministarstva kulture. Predloženo je da se unutar društva Dubrovačka baština formira i Programsko vijeće po uzoru na Stručno vijeće u javnim ustanovama u kulturi koje bi koordiniralo programe cijelog kompleksa i svih korisnika.
Zanimljivo, u obrazloženju Odluke koja ide na Gradsko vijeće stoji i kako je "na svim dosadašnjim sastancima Savjeta, korisnici su izražavali bojazan uplitanja politike u upravljanje prostorom Lazareta te su u raspravama tražili model upravljačke strukture u kojem bi se odluke donosile putem Gradskog vijeća, a ne gradonačelnika".
Koliko god priče o jalovoj politici koja vedri i oblači, postavlja i smjenjuje bile popularne, u ovom specifičnom slučaju, zapravo je poželjno uplitanje politike, koja je ipak uz promjene vlasti sklona provjetravanjima i preslagivanjima ideala, pa samim tim i kakvim-takvim regulacijama. Za razliku od sektora civilnog društva, koje je barem u slučaju Lazareta dokazalo i pokazalo kako kulturu artikulira isključivo i jedino po metru svojih vlastitih potreba.