Nakon što se dogodilo ono što se trebalo dogoditi davno, to da se u sklopu Kneževoga dvora može sjesti i popiti kafa ili sok, krenula je za Dubrovnik sasvim uobičajena inflacija nepotrebnih riječi onih kojima to smeta, suvišnog pametovanja.
Eto, vjeruju oni, svetogrđe je narušavati Knežev dvor stolom i stolicama, prostorom u kojemu se može popiti kafa, unatoč tome što to uopće ne ugrožava autentičan prostor nekadašnjeg doma kneza, kao što ne ugrožava primarnu muzejsku djelatnost koja se odvija u Kneževome dvoru.
Dapače, u svijetu, potvrdit će to svatko tko se maknuo dalje od Neuma, u galerijama i muzejima postoje kafići. I, tu se ne radi, kao u Dubrovniku o stolicama, stolovima i dva frižidera nego o lokalima koji više pripadaju nekakvim shopping centrima, nego muzejima.
Nitko se na to ne buni, valjda zato jer je kultura na zapadu drugačija, dovoljno osviještena kako u 21. stoljeću predznaci kulturnog i komercijalnog itekako idu skupa, ne samo kao neodvojivi pokretači turističke i svake druge ponude, već kao i pokazatelj razvijenog društva koje je u stanju pomiriti te dvije, tek naizgled krajnosti.
No, u Dubrovniku dva frižidera i nekoliko stolica će smetati. Oni koji se vječno ignorantski pozivaju na nekakvu, kako se to kaže, dubrovačku mjeru i sklad, zaboravit će i da je prije rata sličan koncept postojao u Kneževome dvoru. No, onda očito nije bilo popularno govoriti protiv modernoga vremena kao što je to sada.
Može se kazivati i o dvostrukim standardima takvih koji nerijetko izravno žive od turizma, vjerujući kako baš zato oni znaju meritum problema. No, kao i u svemu u životu, ne može se biti malo kriv ili puno kriv. Ako se već turizam živi, kao jedini nam preostali multiplikator iole snošljivog života, onda se ne može očekivati kako će se voditi turističke ture ujutro, kako bi se popodne valjda uživalo u pustom Gradu rezerviranome samo za sebe. Kao što se ne može očekivati da se isti gosti vode redovno u Knežev dvor, a da tamo ne postoji mjesto gdje bi ti isti turisti mogli osvježiti.
Istina, mjera i sklad jesu najvažnije u životu, ali ne u brizi prema javnome, koje se prokleto često očituje u toliko puno dvostrukih aršina. Mjera i sklad prije svega bitni su u poštenju prema samome sebi. Ono je mjera svemu. Početak i svršetak svega. A stolice i stolovi u Kneževome dvoru, valjda baš zbog nedostatka istoga, itekako su dobrodošle. Turistima kao mjesto za sjesti i odmoriti se, a nama kao podsjetnik na licemjerje, Demaklov mač koji se prečesto klati nad glavama Dubrovčana.