Bilo je u zadnje vrijeme događanja koja su lokalpatriotima možda i pobudila misli o nekakvoj dubrovačkoj autonomiji. Ne radi se tu samo o referendumu u Kataloniji, koji bi mogao pokazati put mnogim regijama čiji identitet se u načelu razlikuje od onoga matice države, radi se tu i o drugim događanjima uz koje se može upotrijebiti i ona poštapalica o državi maćehi.
Ništa tu nije akutno, sad što bi natjeralo na nužnost neke drugačije podjele karata. Stvar je više kronična. Ajde, Croatia Airlines ionako radi ono u čemu i je talentirana, preskače Dubrovnik, isto kao što i država više koristi ima od Dubrovnika nego je to "vice versa", a kao što bi u praksi trebalo biti, unatoč glasovitoj rečenici Kennedya koji kaže da se čovjek treba zapitati što je ono što on može učiniti za državu, a ne država za njega. Valjda je to tako u sretnijim demokracijama, gdje jedinstveno društvo nije neostvarivo i gdje je zaista moguće da čovjek koji polazi od sebe doprinese zajednici. U hrvatskom rasporedu ekonomskih, financijskih i drugih potencijala i odnosa među njima, tako to ne ide.
Međutim, ima jedna stvar u Dubrovniku, koja priču automatski koči, do te mjere da ona, ne računajući neke entuzijaste starosjedioce, nikad nije zaživjela, kao što je zaživjela recimo u Istri. A tiče se podjele na desne i lijeve. Odnosno, krive podjele na desne i lijeve. U normalnom svijetu, odvojeni su to pojmovi, više nekakve ekonomske preferencije uz "pro et contra" konzervativnih ili liberalnih stavova, ali ne kroz pošto-poto veličanje ili umanjivanje države. Hrvatska je tu otišla još jedan korak natrag, pa se stvar svodi i na državu od prije 70 godina, odnosno u sfere ustaša i partizana.
Pa, koliko god da ono lijevo tobože zvuči i ispravno i napredno, na drugu ruku džabe je sve to kad se ljevičarima priviđaju ustašoidi i gdje treba i ne treba, kao što i druga strana u istima na prvom mjestu vidi ljubav prema domovini, pa onda ono sve drugo sa čim se treba sramiti. Unatoč tome što su recimo ti nominalni ljevičari isključivo hrvatskom narodu kroz povijest donosili dobro i samo zahvaljujući njima jest to što jest, danas je desnica ono što donosi promjene.
Što znači da bi od desnice eventualno trebala i doći inicijativa za tim nekakvim, uvjetno rečeno, dubrovačkim odvajanjem, upravo zbog konzervativnih vrijednosti koje bi trebale ukazivati na podrijetlo i očuvanje identiteta, a do čega ljevici po "defaultu" nije stalo. A i kad joj je stalo do ičega, obično to završi na večernjem palamuđenju o filozofijama i jutarnjem strahu da se ustane iz kreveta. Pa, kad je već tako, jasno je da su stvari osuđene na neuspjeh, jer hrvatska desnica jača je od lokalpatriotizma, dok je u modernijim sredinama obično jedno dio drugoga, u čemu je sukus priče zbog čega je to u Dubrovniku promašena ideja.
Možda to zvuči grubo, ali ako je ljevica već toliko sumorna, hrvatska desnica prečesto je trula, zaudara do neba proklamirenjem crkvenih vrijednosti u sekularnoj državi i veličanjem endehazijskih vremena. I kao takvoj, nikad neće biti u stanju staviti Grad ispred države, odnosno uvijek će država biti ta na prvom mjestu i čuvanje njezinih interesa, a u što se ne uklapa ideja o nekakvoj inačici samostalnog Dubrovnika.
Zato i određenom dijelu stanovnika Dubrovnika smeta jer se Riki Rossetti usudio dovesti u pitanje brigu o nečemu što nije dubrovačko s dubrovačkim novcem, iako bi svi pravi Dubrovčani njegove riječi trebale pozdraviti. No, neće ih pozdraviti jer im Grad nije na prvom mjestu, već im je država, odnosno stranka na vlasti na prvom mjestu. Zato, uostalom na izborima pobjeđuje i HDZ, iako je jasno da se radi o stranki koja ima svoju vrhušku izvan Grada.
Ne znači to da u Dubrovniku nema lokalpatriota, dapače, itekako ima, ali oni su slučaj za sebe, više onako romantično zaneseni u mediteransko-goldonijevskom naboju govoreći o onome što bi trebalo biti, dok ih sama politička opredjeljenja toliko i ne zanimaju, a kad ih zanimaju, onda ona obično nisu ona desnog predznaka. Zato što su ona rezervirana za veličanje crkveno-državnih, a ne lokalnih vrijednosti.
Zato, baš zato, nažalost, Dubrovnik je daleko od Istre, kao što se zato ova ideja nikad ozbiljno nije niti spomenula, kao što se neće niti spomenuti u doglednoj budućnosti. Šteta. Jer dubrovačka ideja je, naspram svih nabrojanih fela, mjerilo dostojanstva i progresa. I, sve ono što su Dubrovčani napravili, država, povijest nas uči, nije u stanju niti opiturat.