Ožujak na Jadranu razdoblje je nepredvidivog vremena i najvjetrovitiji mjesec u godini. Najčešći vjetar je bura, uz koju je vezano više legendi i pučkih meteoroloških vjerovanja. Najraširenije vjerovanje veže se uz pojam „marčanih bura”. Naime, tijekom ožujka (marta) bura u nekoliko navrata puše posebno silovito, prema vjerovanju tri puta po tri dana. Te posebno moćne bure prema narodnoj meteorologiji javljaju se u različito vrijeme, ovisno o području. Na Sjevernom Jadranu 7. te 14. i 21. ožujka, a na jugu Hrvatske 7. te 17. i 27. ožujka, dan prije ili poslije.
Dugogodišnja meteorološka istraživanja otkrila su ipak činjenicu da je redovitost pojavljivanja ožujskih bura vrlo upitna, a pogotovo se to odnosi na nadnevke kada puše. Štoviše, istraživanja su pokazala da najčešće barem jedna od navedenih dana bura uopće ne zapuše, a nerijetko ne zapuše nijednom u te datume.
Razlog tom nepredvidivom nastajanju, kažu znanstvenici, jest to što buru mogu uzrokovati i anticiklona i ciklona, pojave koje uzrokuju posve različita i nepredvidiva lokalna gibanja zraka. Anticiklonalna bura puše kada središnjim dijelom Europskog kontinenta dominira anticiklona i nju obilježava sunčano vrijeme. Ciklonalna bura pak puše kada je ciklona nad srednjim ili južnim Jadranom te puše nad onim dijelom Jadrana koji se nalazi sjeverno od njena središta. Obilježava je oblačno vrijeme uz oborine, često vrlo obilne. Jedan od njenih pučkih naziva je škura bura.
O pojavi bure u narodnim vjerovanjima, postoje razne legende. Jedna predaja kaže da se bura „rađa na Dinari, krsti u Makarskoj, a piruje u Senju” dok druga kaže kako se „rađa u Senju, caruje u Bakru, a piruje u Trstu”. Po manje poznatoj bura nastaje u velikoj tajanstvenoj špilji u masivu Velebita. Legenda kaže da su u toj špilji senjski uskoci ložili veliku vatru kako bi pomoću strujanja vrućeg zraka uzrokovali potrebnu razliku tlakova i na taj način izazvali jaku umjetnu buru koja im je bila saveznik u borbi protiv mletačkih galija.
U narodnim predanjima buru se najčešće povezivalo s likom mlade djevojke, a Petar Zoranić u romanu „Planine” buru opisuje kao mladu djevojku iznimne ljepote: „Ohola po naravi, jednom prilikom je izjavila da je ljepša i od besmrtnih vila, što je naljutilo Boga, koji ju je zbog njene oholosti ošinuo gromom i bacio u pakao. Kad god žena zgriješi istim grijehom, ohološću ona gorko uzdahne sjećajući se svog nekada sretnog života. Od njenih uzdaha nastaje snažan i hladan vjetar, bura.”
Prema drugoj legendi, bura je djevojka koja se muči i ranjava po krovovima i drveću kad netko opsuje vjetar. Za osvetu, može onome tko je opsovao vjetar zapaliti kuću iskrom iz dimnjaka. Zbog toga, prema narodnim običajima, buru se nikad nije smjelo opsovati.
Od svih narodnih vjerovanja o buri znanstvenici su potvrdili samo to da je bura najsnažniji vjetar u Hrvatskoj. Najveća službeno izmjerena brzina bure kod nas zabilježena je na Masleničkom mostu i iznosila je 307 km/h. No, to nije bilo u ožujku, nego 21. prosinca 1998. godine.