Vraća se vojni rok. Ne u obimu kakav je bio nekoć. Novo služenje vojnog roka bit će izletničkog karaktera, a trajat će tek tri tjedna. Nije to još u potpunosti definirano, odnosno idealan modus uz koji bi sve skupa trebalo funkcionirati treba još iznaći. No, sigurno je da se tu neće raditi o ozbiljnom služenju vojnog roka, koji je inače ukinut 2008. godine te od tada postoji tek dobrovoljno služenje u trajanju od 14 tjedana.
No, ponovno uvođenje vojnog roka, u obliku o kojemu se već razmišlja, potpuno je pogrešno. Što uopće u tri tjedna ljetnog raspusta, kad se uvođenje vojnog roka planira, mladići mogu naučiti? I kako ono što oni mogu naučiti može koristiti državi, koja ima profesionalnu vojsku i dio je NATO saveza?
Nekad, odlazak u vojsku ostavljao je trajan pečat na životima mladića. Zapravo je to logično budući da bi vojska mladim ljudima uzela godinu dana života, odnosno u Jugoslaviji i skoro nekad i dvije godine. No, upravo zbog te dužine trajanja te strogoće u vojarnama koja se kao po pravilu uvijek spominje, nešto se konkretno moglo i naučiti. Sve to, u geopolitičkom kontekstu ondašnjeg vremena imalo je smisla.
Ne znači to da služenje vojske treba vratiti u tom obliku. Upravo naprotiv, ako narativ vremena nalaže da za služenjem vojske onako kako su navikle starije generacije nema potrebe, onda ne treba uvoditi niti ta nekakva tri tjedna koja ničemu ne služe.
Ali, možda je stvarni razlog danas dao premijer Andrej Plenković koji je obišao vojarnu "Pukovnik Marko Živković" na Plesu. Plenković je rekao novinarima da hrvatski narod voli hrvatsku vojsku. Prema njegovom mišljenju cilj je dodatno popularizirati Oružane snage i novim generacijama koje se ne sjećaju Domovinskog rata (?!).
Može li apsurdnije? Jedna od rijetkih privilegija života na ovom području pripada onima koji nisu doživjeli rat. Kažu da na Balkanu svaka generacija doživi rat dva puta, jednom u djetinjstvu pa onda u starijoj dobi. Oni, dovoljno mladi da se Domovinskog rata ne sjećaju zapravo imaju tu sreću odrastanja u mirnim uvjetima. Privilegija je još veća kad smo svi skupa, dakle na tako trusnom području, došli do toga da se vojni rok ukine.
I umjesto da to bude polazišna točka za dalje, za što snošljiviji život u miru, premijer Plenković očito puše u neki drugi rog. Zapravo, govoreći o onima koji se ne sjećaju rata, on zapravo o ratu kazuje kao o nečemu pozitivnome, što on nikad ne može biti, neovisno o pobjedi ili stjecanju slobode. Plenković ima pravo na svoje mišljenje, ali kad HDZ-ova državna vrhuška u cilju svojih mitomanskih domoljubnih ideja baca milijune kuna u vjetar, onda se to tiče svih nas.
Pritom, Plenković i njegova svita zaboravljaju najvažnije. Domovinski rat se na nekakav imaginarni pijedestal može postaviti samo i jedino lijepim, tolerantnim i ugodnim životom u miru, a nipošto trotjednim igranjem kauboja i indijanaca u vojnim kampovima izletničkog karaktera.