Uz današnje finale Wimbledona može se nešto naučiti i o nacijama i mitovima. Naime, u finalu se našao hrvatski tenisač Marin Čilić koji će svoje tenisko umijeće suprostaviti Rogeru Federeru. Bit će to dobro finale. Obojica tenisača gaje napadački stil igre; Federer kao "all court" specijalist koji sklisku podlogu poput trave itekako koristi za svoje miksanje igre, a Čilić, pak, kao tipični razorni udarač. Uostalom, Federer lovi svoj nestvarni 19. Grand Slam naslov u 36 godini života protiv igrača koji ga je pobijedio na svom pobjedničkom putu na US Openu 2014. godine.
Pa, iako je već sve tu tako posloženo da se radi o sportskom spektaklu, Hrvati su na društvenim mrežama i Internet forumima stvari izokrenuli u pitanje navijanja. Ukratko rečeno, svatko tko navija protiv Čilića u tom finalu ispada državni neprijatelj. Na stranu sad tu što je Čilić zapravo BiH sportaš, na stranu što je prijavljen u Monte Carlu kako porez ne bi plaćao u Hrvatskoj; problem je u tome što si netko uopće daje za pravo prosuđivati za koga bi se trebalo navijati.
Tenis jest globalno raširen sport, ali ipak prate ga zaljubljenici u samu igru, odnosno ne izaziva one same emocije vulgaris poput nogometa uz koji se strasti tako lako zapale. Opet, svi ti zaljubljenici u ovaj sport imaju svoje omiljene tenisače, koje zapravo prate iz turnira u turnir. I, Roger Federer među teniskim kibicerima u Hrvatskoj ima itekako puno navijača. Uostalom, u jednoj studiji, ima tome koja godina, Švicarac je proglašen drugom najpoštovanijom osobom na svijetu. Prvi je Nelson Mandela. Jasno, kako se tu radi o sportašu koji ima jako puno navijača, a koji bi svi, prema hrvatskom metru, trebali se u finalu okrenuti i navijati za Marina Čilića, samo zato što on eto dolazi s naših paralela i meridijana.
Ne treba sad sve relativizirati, logično je da će domaći sportaš biti drag građanima. Ponajviše zato jer su putovi njegove karijere poznati javnosti pa se i s njim lakše poistovjetiti. No, problem je u ekstremu, dakle kad su nacionalnom izdajom smatra ukoliko netko u sportu ima favorite koji u ovom slučaju nisu iz Hrvatske.
Jasno, radi se tu o vikend navijačima koji zapravo ne prate tenis, osim u slučaju kad Hrvat uđe u finale Grand Slam turnira, pa tako navijanje ispuni njihove živote. Zanimljivo, jedan od glavnih argumenata takvih je taj što je navijanje za Federera tobože pomodarstvo i "in", iako je zapravo obrnuto. Njihovo navijanje svaki put kad domaći sportaš ostvari neke uspjehe je ustvari pomodarstvo.
No, na stranu to, gledajući širu sliku, zašto je zapravo većini u Hrvatskoj toliko bitno za koga će se navijati? Čemu uvijek nekakva mjerkanja oko nacija, usmjerena na pitanja dovoljnog ili nedovoljnog hrvatstva? Posljedica toga, čini se, svima radi o glavi.
U državi s bezbroj problema, najmanje bi trebalo biti važno pitanje navijanja, zato jest i žalosno kad se oni kojima je nacionalizam postao zanimanje najviše čuju.
Prosperitet i napredak očituju se u drugim sferama od samih banalnosti sportskog navijanja. Ovako, to je samo i jedino još jedan kamen o vratu koji prati hrvatski razvoj u svim sferama života i cementira ga ka onome od jučer i prekjučer, a nikako ne na danas i sutra.