Ne možeš vozit biciklu po Stradunu. Jesi lud?! Hoćeš da ja imam problema, izdušit će ti milicija gume. – tako su nekad govorile matere po Gradu, u ona doba, kad su „plavci“ prvo mlatili, a onda pitali zašto mlate, baš kao što bi i matere prvo oflimale prdeljusku, a onda pitale zašto su je oflimale. Ma i tad, kao i danas, rijetko se događalo da „po tamburi“ dobije onaj koji nije zaslužio. Doduše, „zasluge“ da plavac nekom promiješa unutarnje organe pendrekom u ona doba mogle su se ostvarit i za banalne stvari, „krivu“ pjesmu npr., a i matere bi znale oflimat koju za bezazlene dječje ludosti.
Plavci su onda pendrekom provodili zakone, pa i one koji nam se nisu baš sviđali, ali tako je bilo i što ćemo sad, a materina prdeljuska bila je dio nepisanog odgojnog zakona, rekli bi pravnici običajnog prava, koje se prakticiralo kad ništa drugo nije uspijevalo ili kad bi se trebalo pospješiti utvrđivanje gradiva što se smije, a što se ne smije. Danas bi zbog toga valjda radio „Plavi telefon“.
BILI SU KAO NAŠI, A KAO TUĐI, DANAS SU SAMO NAŠI, BEZ „KAO“ PA IH VALJDA ZATO NE TREBA POŠTOVATI
Prdeljuska je bila lekcija kako će ti biti ako učiniš pizdariju u „stvarnom“ životu pa bude trebao „raditi“ pendrek. Možda, eto samo možda, oprostite ako griješim, zato je i pizdarija bilo manje, a nije bilo „Plavog telefona“, ali je bilo „plavaca“ koje, kad bi ih vidio, sjetio bi se materine preventivne prdeljuske pa bi i plavce, ako ne poštovao, a ono barem respektirao iz straha jer te mater naučila da s njima ne valja imati posla, osim ako ne vadiš kakav dokumenat ili ako te ne trebaju zaštiti od onih koje mater nije preventivno isprdeljuskala kad je trebala.
Od dana kad su „plavci“ po Stradunu bušili i dušili rote na biciklama, a mulci uz izdušenu ili izbušenu gumu doma dobivali i bonus - prdeljusku, do danas, promijenila se država, promijenila su se naravno i obilježja kod „plavaca“, ali se promijenio i odnos prema njima. Oni nekad su bili kao naši, a kao tuđi, dok su današnji samo naši, bez „kao“, pa kako je moda kod Hrvata najviše kakit u teću iz koje jedu, u ovom slučaju po službi koja ih treba štititi, provoditi zakone i održavati javni red i mir, dok je „znaš li ti tko sam ja“ česti sklop riječi kod ljudi loše sklopljena mozga, onda bi to danas izgledalo nešto drukčije.
Nesretni mulac s izdušenom rotom završio bi kod psihijatra zbog teških psihofizičkih smetnji i trauma nanesenih prekoračenjem ovlasti službene osobe u trenutku kad mu je zavrnula uho, a iz gume se začulo „pššššššššššššš“, zbog čega se na svaki sličan zvuk on sad skriva ispod kreveta i mokri u Hugo Boss gaćice. Interna kontrola i 3235 formulara bili bi najmanji problem koji očekuje policajca, jer mater i ćaća tužili bi državu za pokoji milijunčić s obzirom da njihov krenbilčić nikad više neće biti isti zahvaljujući horroru koji je proživio. Tražila bi se naravno i odšteta za pokvareni ventil na roti, kao i mišljenje stručnjaka može li istezanje uha dovesti do klempavosti krenbilčića u kasnijoj dobi.
LICEMJERNO JE OČEKIVATI DA POLICIJA RADI SVOJ POSAO KAD NEKOM ODGOVARA, A KAD NE ODGOVARA DA ŽMIRI NA OBA OKA
Iako je primjer do bola u isto vrijeme banaliziran i preuveličan ima ljudi među nama koji bi upravo tako postupili, onih koji drže vrh ljestvice licemjerstva toliko primjetnog u hrvatskom društvu. Jer, što je drugo nego licemjerno očekivati od policije da radi svoj posao onda kad to nekom od nas odgovara, a kad ne odgovara, kad netko od naših bliskih ili poznatih krši zakon, očekivati da zažmiri na jedno ili oba oka. A upravo to sve češće se događa u Hrvatskoj i na policiju se otvoreno vrši hajka i kad provodi zakon onako kako bi trebala.
Nedavno je tako zahvaljujući neprovjerenim informacijama kako je za smrt motocikliste, koji je sudjelovao na bikerskom susretu na Korčuli, zaslužna policijska potjera, a koje su se pojavile u određenim medijima, dignuta hajka na tamošnje policajce. A zašto? Zato što je policija, iako potjere nije bilo, što je potvrđeno iz PU dubrovačko – neretvanske, a sve i da je bilo ne mijenja puno na stvari, radila svoj posao i pokušala utvrditi identitet vozača koji je u sitne noćne ure projurio pokraj njihove ophodnje ne zaustavivši se na palicu sa znakom „STOP“.
Unatoč tome, po onima koji za smrt motocikliste krive policajce, „plavci“ su na takvo kršenje zakona trebali valjda zažmiriti na oba oka i praviti se ćoravi, gluhi i ludi, možda uz opravdanje da nije riječ ni o prvom ni zadnjem vozaču koji je to uradio. Ili bi možda opravdanje moglo biti da u Hrvatskoj lupeži prolaze nekažnjeno, slobodno šetaju i smiju nam se, pa što je onda teški prometni prekršaj naspram toga.
Jedan život nepovratno je prerano otišao, bol kolega bikera, prijatelja i posebice obitelji preminulog motocikliste je nemjerljiva.
S druge strane bijes pojedinaca i traženje uzroka nesreće mimo brzine i postupaka danas nažalost pokojnog bikera možda je i razumljiv, zapravo, žalosno je da se, zbog pijeteta prema nastradalom, o ovom uopće mora pisati, ali mora, jer, ako je ugašen jedan život nije razumljivo, od onih koji to pokušavaju, strašnim optužbama uništavati druge živote, i to živote ljudi koji su radili svoj posao. To su isti oni ljudi, policajci, koje će isti oni koji ih prozivaju za smrt motocikliste danas - sutra možda prozivati ako ne zaustave nekog sličnog vozača, motocikla, automobila, kamiona, nebitno čega, koji će prouzročiti prometnu nesreću i možda ugasiti, ne svoj, već tuđi život.
Osuđivanje policije unaprijed kada radi svoj posao i preispitivanje svakog policijskog postupka postale su prečeste pojave u hrvatskom društvu da bi bile zanemarive i da se o tome ne bi i na ovaj način progovorilo, jer niz je medijski eksponiranih slučajeva u kojima se u policiji i sustavu, umjesto u postupku pojedinca, traži krivac za neku tragediju. U konačnici to dovodi do iskrivljene percepcije javnosti o radu policije, a samim time i kao uzrok se javlja nepoštivanje policijske uniforme i slobodno tumačenje kako se, kad i nad kim zakon može i treba provoditi. Možda sve ovo zvuči grezo, posebice u kontekstu kada je poginuo čovjek, ali istina je često surova, greza i bolna i teško je ponekad prihvatiti.