Neslavno je prošao pokušaj predstavljanja javnosti projekta "Respect the City". Pokušao je njegov voditelj Ranko Milić, pokušao je i gradonačelnik Mato Franković, ali nakon svih tih pokušaja o kojima više možete pročitati OVDJE, ostaje više pitanje nego odgovora.
Ako se već krenulo u projekt koji bi Grad Dubrovnik trebao prebaciti na održivi turizam, onda je trebalo reći nešto konkretno, nešto što istu tu javnost može i zaintrigirati, eto neka mjera, ali sve to je izostalo.
NEOPIPLJIVO I NEJASNO
Kad je projekt Respect the City prvi put spomenut, očekivalo se da se tu radi o nekakvom sloganu, onome što bi samo figurativno trebalo objediniti određene mjere. No, projekt je to koji će u budućnosti imati sva obilježja zasebnog tijela, svojevrsne ustanove koja bi trebala raditi na tom dubrovačkom održivom turizmu.
Sve to zasad izgleda neopipljivo i nejasno. Ali, je li se moglo bolje očekivati od čovjeka koji se bavi turizmom, a završio je studij elektrotehnike? Uz to, Ranko Milić sebe naziva društvenim inovatorom, ma što god to značilo. U njegovim referencama se, uz to kako je bio kandidat za dogradonačelnika Splita i tamošnji gradski vijećnik, navodi kako se 25 godina bavi projektima upravljanja održivog razvoja složenih društvenih i gospodarskih sustava, ali i kako je osnivač i član više lokalnih, regionalnih, nacionalnih i međunarodnih organizacija, tvrtki, konzorcija i mreža koje se bave održivim razvojem, održivim turizmom, eko-društvenim inovacijama, eko-društvenim poduzetništvom i održivim razvojem ljudskih potencijala.
Navode se tu i projekti na kojima je radio, sve to naizgled zvuči "jedan kroz jedan", ali sve ono što je danas rekao nije ništa drugo nego mrtvo slovo na papiru, ono što može reći bilo tko. Odnosno, ono što se može čuti uz bilo koji dubrovački alternativni kružok, čipiranih mozgova uz koji se ispravlja svijet kroz izraze divljenja pustom Gradu.
ŠTO SU GENTRIFIKACIJA I DIZNIFIKACIJA, A TEK MEĐUNARODNI CENTAR ZA TRANSFER ZNANJA?
Jer, pojedini izrazi koje je Milić na današnjem predstavljanju predočio javnosti, bilo usmeno, bilo kroz prezentaciju, uistinu su pripadajući nekakvom „lazaretskom“ druženju, a ne ozbiljnom planiranju. Jer, kad se kao problem Grada, istakne "gentrifikacija, prekomjerna turistifikacija i diznifikacija stare gradske jezgre", onda se ne ostavlja ozbiljan dojam, već dojam nabacanih termina.
Recimo, diznifikacija je proces kojim se opisuje gradnja pojedinačnih objekata s kojim bi se građani trebali identificirati. Gdje je tu dubrovački problem? Problem Dubrovnika upravo je recipročan tome što Milić opisuje, odnosno počiva upravo na tome što Dubrovnik osim povijesne jezgre nema ništa novo, niti jednu dodatnu vrijednost.
Pak, gentrifikacija je proces uz koji se bogatiji doseljavaju umjesto originalnog stanovništva, koje sebi ne može priuštiti povećanje troškova života. I, opet promašena tema, jer svi oni koji su u Dubrovniku prodali svoje nekretnine, itekako znaju zašto su ih prodali i uopće je nejasno zašto bi to bio problem budući da im kuće nitko nije oduzeo.
U svakom slučaju, osnovat će se tu tako ured projekta Respect the City, kao i radne skupine, odredit će se mjere, održavati godišnje konferencije, unaprijediti infrastruktura, optimizirati inteligentni sustav upravljanja destinacijom... Ali, uspostaviti i pompozno nazvani Međunarodni centar za transfer znanja i tehnologija održivog i odgovornog turizma. Što u načelu zvuči nejasno, ali vjerojatno je povezano s Milićevim riječima o tome kako bi Dubrovnik trebao biti brend održivog turizma.
ŽIVI GRAD SE MORA OSJETITI
Zašto je uz ovaj projekt izabran Ranko Milić, a ne netko drugi ili treći? Netko recimo iz Dubrovnika ili možda neki gradski upravni odjel? Nije da se nema zaposlenih... Milić spominje i sredstva EU fondova, za pretpostaviti je da će tu ruke dati i DURA, zašto to DURA ne može sama?
Očito, Ranku Miliću želi se dati puno veća uloga od one kako se to ispočetka smatralo. Sve to skupa je nejasno jer Milić nije došao u Dubrovnik izgraditi most ili projektirati zgradu da mu je potrebno samo i jedino znanje, došao je u živi Grad koji se mora osjetiti prije svih zahvata, posebno kad su one koje se tiču sociološkog aspekta, odnosno onoga kojega on naziva društvenom inovacijom.
IZ EPK FIJASKA NIŠTA SE NIJE NAUČILO
Bio je tu još jedan sličan projekt ovome, a zvao se Europska prijestolnica kulture, koji je u svojoj biti puno obećavao, a uz koji je s Dubrovnikom pometen pod. I to upravo s tim meta filozofsko-pravnim jezikom i određivanjem nekolicine stručnjaka i "stručnjaka" onoga što je idealno, bez organskog sagledavanja onoga čemu stanovnici teže. Nažalost, iz EPK fijaska ništa se nije naučilo.
A kako su tada Dubrovčani težili klasičnoj kulturi, a ne konceptuali, tako i sada nije određeno je li baš svi gravitiraju ka pukoj održivosti ili im se možda i nije teško zagužvati dva, tri mjeseca? Ništa od toga nije analizirano već se povodilo za nekoliko vrištećih naslova kako bi se ušlo u ovu avanturu.
Šteta, jer ako je prvi korak pogrešan, a sve upućuje na to da jest, onda, umjesto da projekt Respect the City respektira Grad i građane, on ih zapravo vrijeđa u zdrav mozak, sprda se s njima već samim odabirom inženjera elektrotehnike koji s Dubrovnikom nema nikakvu poveznicu, a koji bi trebao unaprijediti turizam i život u Gradu.