Tijekom jeseni obali prilaze brojne sitne ribe, a za njima stižu grabljivice, među kojima su sve brojnije lice, ne samo šarulja i modrulja, nego i najkrupnija bjelica. Zbog toga je ta donedavno u našem dijelu Jadrana rijetka riba sve češće ciljana lovina naših rekreativnih ribolovaca, ne samo zato što naraste do dva metra dužine i 25 kg težine, nego i zato što je izniman borac koja udičaru pruža obilje sportskih užitaka.
Lica bjelica je stalno u pokretu i u potrazi za hranom. Živi i lovi u jatu, osim rijetkih primjeraka dužih od metra. Najčešće je u gornjem sloju mora, nad pučinskim brakovima i u širem području ušća. Od početka jeseni do kraja proljeća ima je i u unutarnjim kanalima, lukama, čak i u zatvorenim zaljevima.
Sigurniji znak nazočnosti bjelica su specifične pojave na površini mora. Naime, one skupno progone ribice k površini, ali nikad za njima ne iskaču iz mora poput polande (palamide) nego naglo zaranjaju pod površinom što se na njoj vidi kao brojni mali virovi. Dok, pak, plijen progone neposredno pod površinom paraju je leđnim perajama, čak i gornjom trećinom tijela, a kad napadaju zbijeni plov ribica lice učestalo mlataraju repom.
Bjelica je vrlo brza, vjerojatno najbrža jadranska riba u startu i na kratkim prugama, odnosno dok napada plijen. Zato se loviti može i vrlo brzim povlačenjem mamca pa je najlakše koristiti umjetne.
Iako je prosječna lovna dužina bjelice 35 do 40 cm, odnosno oko pola kilograma, bez obzira koje se love, ponuditi joj treba varalicu dužine 90 do 110 mm. Duže, do 180 mm se koriste samo ako se sigurno zna da su u lovnoj zoni krupni primjerci.
Loviti se može s mnogim vrstama varalica, ali su se najboljim pokazali plivajući teturavci. Ukoliko se lovi pljuskavcima oni ne trebaju biti duži od 80 mm. Prednost treba dati srebrnim varalicama sa sivim, plavim i zelenim leđima. Upadljivo obojenim varalicama treba loviti samo u mutnom moru.
„Cigare“, odnosno teturavci bez „spojlera“ trebaju biti dugački kao i oni s njim, ali ih obvezno treba voditi uz povremeno „cimanje“ lijevo - desno, kako bi imali kretnje ošamućene ribice.
Odlični ulovi bjelice postižu se i imitacijama jeguljice od mekane plastike koje izdrže i do desetak napada lica prije nego se iskidaju. Što se dekora tiče, najučinkovitijim se pokazala prozirna jeguljica napunjena plavim „šljokicama“, sitnim listićima staniola. U mutnom moru dobro je probati loviti i s fluoroscentnim te modelima s narančastim ili crvenim leđima.
Lica bjelica se može varaličariti s obale i plovila. Osim pendulom, iz plovila, ali usidrenog ili prepuštenog morskoj struji, loviti se može i spinanjem. Na posve isti način kompletiranim priborom loviti se mogu i s obale, najbolje s vanjskih strana lukobrana te s rtova. Loviti se može svim spomenutim varalicama. Kad se koriste „silikonke“ neophodno je pribor dodatno otežati. Za tu namjenu je idealna vodena kugla, jer ona ne tone kad padne na površinu. Osim toga, pri povlačenju pljuska po moru što dodatno provocira lice. Zbog toga neki ribiči i pendulu opremaju vodenim kuglama. Dovoljna je vodena kugla promjera 20 - 30 mm, prozirna, obojena ili ne.
Spinati se može samo odgovarajućim, varaličarskim kompletom. Dovoljan je štap dužine do tri metra i težine bacanja 50 do 100 grama. Kako je spinati bolje sa stalnim mijenjanjem smjera kretanja, odnosno cimanjem vrha, dobro bi bilo kad bi on bio nešto sporiji. Rola, pak, mora biti brza, spinerska veličine 3000 ili 4000, najviše 5000.
Plijen treba izvlačiti bez velikog taktiziranja, osim ako se ne radi o velikim primjercima. No, i oni teški oko kilograma pružaju obilje ribolovnog užitka. Iako zakon ne određuje minimalne lovne dimenzije, svaki istinski sportski ribolovac će u more vratiti nedoraslu, kraće od 35 cm.