„Višak iz komercijale potrebno je vratiti u besplatne programe za građane. Kultura nije roba, no proračunski novac traži jasnu odgovornost.” – kaže danas dubrovačka gradska vijećnica Centra Viktorija Knežević, vezano za upravljanje gradskom kulturnom infrastrukturom.
Ona u priopćenju ističe da se „financijska održivost i kvaliteta programa postižu pametnim balansiranjem prihoda”.
„Neke programe, poput edukacije, istraživanja i sadržaja od posebne vrijednosti, Grad mora u potpunosti financirati, bez očekivanja povrata ili profita. S druge strane, dužni smo maksimalno iskoristiti potencijal onih prostora i aktivnosti koji mogu stvarati prihod, ne zbog profita, nego radi održivosti i boljeg javnog interesa.” – navodi Knežević
Smatra da model upravljanja treba djelovati po principu „tri košarice”.
„A košarica: javno dobro (100% proračunska sredstva za neprofitne programe)
B košarica: hibridni model (djelomično iz prodaje, djelomično iz proračuna)
C košarica: programski sadržaji s tržišnom vrijednošću, čiji se višak ulaže u A i B.” – piše Viktorija Knežević.
Ovakav model se, pojašnjava Knežević, „naziva križnim subvencioniranjem”.
- Višak koji ostvarimo kroz najam, događanja ili prodaju usluga treba vratiti ondje gdje nema tržišne isplativosti – u besplatne programe za djecu i mlade, obnovu baštine ili inovativne projekte.” - navela je, dodajući da je poseban naglasak stavljen na socijalnu dostupnost, odnosno besplatan ili pristupačan ulaz za djecu, umirovljenike i ranjive skupine.
„Transparentnost mora biti u središtu modela pa, prema njezinu mišljenju, godišnje trebamo javno prikazivati koliko su komercijalni programi financirali javne sadržaje, da građani točno znaju gdje ide njihov novac i kako se zadržava kvaliteta bez poskupljenja. „Sve institucije koje upravljaju sadržajima u kulturi, ne trebaju biti isključivo profitno orijentirane firme, već svoj pozitivan rezultat trebaju koristiti tako da povećaju kvalitetu javnog sadržaja i ostanu dostupni široj zajednici.” – kaže dalje Viktorija Knežević.
Knežević je pojasnila i po kojim kriterijima bi se trebalo odlučivati što je za proračun, a što tržišno te navela kriterije javnog interesa: edukacija, očuvanje, pristup ranjivim skupinama i inovativni sadržaji idu u proračunsku košaricu, a tržišno ide ono što je primjereno prostoru i vrijednostima baštine.
„Ovakav pristup ne komercijalizira kulturu već je čini otpornijom i dostupnijom.” - navela je, zaključivši da „trebamo čuvati ono što je važno i neisplativo, a zarađivati ondje gdje je to primjereno i pod jasnim pravilima”.
DPJ