„Waggler“ plovci, o kojima smo pisali prije tjedan dana, osim što se bitno razlikuju od drugih, i rabe se na poseban način. Naime, radi se o plovcima konstruiranim tako da osim sebe i osnovnu strunu drže pod vodom, zbog čega su, uza sve druge dobre osobine, neosjetljivi na vjetar i valove.
Konstrukcija „waggler“ plovka, s alkicom za vezivanje pribora postavljenom na donjem kraju, zahtijeva poseban način montaže i upotrebe cijelog pribora.
Prvo, plovak se na pribor montira tako da se struna kroz alkicu plovka provuče 2 - 3 puta, a zatim se spoj s oba kraja osigura graničnicima, tzv. stoperima. Ukoliko se na plovak postavlja i vrtilica, sama ili s kopčom, struna se samo jednom provuče kroz prsten montirane vrtilice, odnosno kroz kopču.
Drugo, da bi se izbjeglo petljanje završnjaka s plovkom, opterećenje pribora, ma koliko malo bilo, mora se sastojati od nekoliko rascijepanih olovnica. One od plovka k udici moraju biti postavljene na sve manjem razmaku.
Treće, zbog istog razloga, nakon izbačaja mamca, struna se pritiskom kažiprsta na obod kalema role, mora malo prikočiti neposredno prije pada završnjaka u vodu. Tako se postiže ispravljanje cijelog pribora. Inače se pri padu ili pri uranjanju u vodu zamrse struna, olovnice, udica i plovak.
Kad padne u vodu, zbog male težine pribora, plovak neznatno uroni. Poslije nekoliko sekundi potope se njegove 2/3, a tek nakon otprilike još toliko vremena plovak potone do konačne pozicije, a završnjak u vodi stoji potpuno vertikalno. Veoma je dobro poslije prvog bacanja brojati sekunde potrebne da plovak dođe u radni položaj. Ako u tom vremenu pri kasnijim bacanjima plovak ne dođe do konačne pozicije, riba je vjerojatno uzela mamac u padu pa je potrebno kontrirati.
Međutim, za razliku od lova drugim plovcima, u radi s „wagglerom“ dovođenje plovka u konačni položaj prvi dio posla nije obavljen. Naime, najlon još pliva na površini, zbog površinske napetosti vode. Zato se mora prisilno potopiti. To se radi tako da se nakon bacanja pribora vrh štapa uroni u vodu, pa se ručica role snažno okrene 2-3 puta. Tako se najlon potiskuje pod površinu, ali ne svaki. To je suvišno s posebno pravljenim tonućim strunama. Obični najlon lakše tone nakon odmašćivanja provlačenjem kroz krpu natopljenu deterdžentom za pranje posuđa. U daljnjem tijeku ribolova struna, pa s njom i vrh štapa, moraju ostati pod vodom, barem na dubini na koju je uronjen plovak. Na taj način cijeli se pribor opire gibanju vode u površinskom sloju, pa se giba pod utjecajem struje gdje je mamac, što mamcu daje prirodne pokrete.
Osim svega navedenog, pri upotrebi „waggler“ plovka važan je i odnos njegove nosivosti, težine utega, debljine strune daljine bacanja te uvjeta vode i vjetra. Primjerice, za ribolov na udaljenosti od 20 m, odnosno 23 - 25 m izbačaja prije potapanja strune, pri slabom vjetru dovoljan je plovak od 2,5 do 3 grama nosivosti, a idealna debljina najlona je 0,12 do 0,14 mm. Puše li vjetar bočno ili u suprotnom smjeru od bacanja, potreban je najmanje 4 g težak plovak i najlon promjera 0,11 do 0,15 mm. Za veće udaljenosti, ako je vjetrovito, treba koristiti plovak težine 6 - 10 grama, najlon promjera 0,15 mm, odnosno 0,18 mm kod jačeg vjetra.
Za velike udaljenosti i uz svaki vjetar treba rabiti „waggler“ težine 8-14 grama te olovnice ukupne težine 2 g na najlonu promjera 0,14 - 0,18 mm. Tako kompletiran pribor (4) rabi se osobito dobro za lov cipola u lošim vremenskim uvjetima.