Do prije tridesetak godina meso kokoši bio je skoro nepoznato, a danas je u širokoj upotrebi kao ješka, osobito ono najmanje masno, od prsiju, posebice u lovu s obale i uz nju jer je po boji i strukturi vrlo slična mesu škampa, kome ne može odoljeti niti jedna riba. No, meso kokoši se masovno mamči ne samo zato što je sirovo samo po sebi odličan mamac, nego i zato što mu se naknadnom obradom mogu poboljšati te promijeniti najvažnije osobine - miris i boja.
Naime, kokošje meso ima veoma veliku, više od bilo kojeg drugog mamca, sposobnost upijanja mirisa i boja, što pruža mogućnost stvaranja mamaca širokog spektra mirisa i boja. Ta mogućnost, u kombinaciji s lakom dostupnošću i pristupačnom cijenom, čini kokošje meso jednom od najatraktivnijih opcija za ribolov.
Specifičan miris svježeg kokošjeg mesa privlačan je svim ribama. Mnogim ljudima neugodan, po sumporu i jajima, miris ne tako svježeg mesa pa čak i pokvareno kokošje meso, čiji nas miris tjera na povraćanje, može poslužiti kao mamac za lov riba strvinara, ponajprije murine i gruja, ali i nekih od najcjenjenijih riba poput krupnih smuduta, no ne i kantora kojega mnogi neopravdano smatraju izrazitim strvinarom i zato nazivaju picigamorte, manjamorta, grobar.
Iako je i prirodni miris svježeg kokošjeg mesa intenzivan, mnogi koji njime love nastoje ga još više pojačati ili obogatiti nekim drugim mirisom. Tako specijalisti za lov cipola rado koriste pečene kockice mesa te trake kožice piletine, koje iznimno intenzivno, ali i dugo mirišu. Na taj način pripremljeni mamac privlačniji je od svježeg i mnogim drugim ribama.
Ribolovci sa slatkovodnim iskustvom veoma rado, osobito cipole, love mesom kokoši u koje prethodno dobro utrljaju sjeme anisa. Još više, posebno za lov jegulje i cipola, koriste kokošje meso istrljano češnjakom. Tako znatno poboljšavaju ulov, osobito u lošim svjetlosnim uvjetima te u najhladnijem dijelu godine.
Miris mesa češnjakom se poboljšava tako da se zgnječenim češnjima meso istrlja ili po njemu pospe prah češnjaka. Zatim mamce treba staviti u plastičnu vrećicu u kojoj mamac, ovisno o veličini, moraju odstajati sat ili dva, da začin počne djelovati. Ako će se mamci koristiti tek sljedeći dan, vrećicu treba staviti u hladnjak. Tako pripremljeni mamci mogu se sačuvati i zamrzavanjem jer nakon otapanja neće izgubiti na kvaliteti. S pojačavanjem mirisa i okusa mamca češnjakom ne treba pretjerati kako se ne bi postigao suprotni učinak, posebno ne kad su u pitanju cipoli.
Na posve isti način miris kokošjeg mesa se poboljšava utrljavanjem začina za jelo. Tako pripremljeni mamci učinkoviti su praktično u lovu svih priobalnih riba.
Osim sjemena anisa i sirovog češnjaka udičari mogu koristiti i njihova, ali i druga ulja koja im nudi industrija mamaca i primama. To im znatno olakšava posao. Umakanje u ulja, koje traje oko pola dana u hladnjaku, djeluje kao vrsta marinade i omogućuje dodatcima da prodru duboko i ostanu u mesu. Koriste se razna ulja, ali ona na bazi srđele, inćuna, kozice i škampa te raznih školjki među najučinkovitijim su. Kokošje meso marinirano u ulju tune omiljeni je mamac mnogih ribolovaca koji love tehnikom dalekog bacanja.
Poboljšivači najčešće ne mijenjaju samo okus već i boju kokošjeg mesa. Boja mamca, bez obzira na to kako ga riba zapravo doživljava, u biti je namijenjena oponašanju boje odgovarajućeg prirodnog elementa, kontrastu drugim mamcima, kontrastu morskom dnu ili čak jednostavnom pobuđivanju znatiželje kod riba. Prirodno kokošje meso, osobito prsa, klasičan su bijeli mamac, vrlo učinkovit sam po sebi koji se može koristiti izravno. Pojačavanje ili promjena okusa i boje mesu daje nova svojstva, koja će u mnogim situacijama mamac učini primamljivijim od naknadno neobrađenog.
Za razliku od soljenja, čime se kokošje meso čini izrazito bijelim, posebno pogodnim za lov u lošim svjetlosnim uvjetima, tretiranje ostalim poboljšivačima rezultira tamnijim bojama. Dodatak jela ga čini žutim, a ostali od jarko i prozirno crvenim i tamnocrvenim, gotovo smećkastim poput crvića, znači u bojama koje se najviše razlikuju od bijele.