Pisao je Željko Raguž ovoga tjedna o razvrstavanju otpada na odlagalištima, ukazavši na paradoks da građani razvrstavaju otpad, odvode u tri odvojene vrećice do kontejnera, ne bi li on završio kao da nikad nije bio niti razvrstan. Pogodio je on tu poantu, no nevezano samo s tom pričom, dio je to jedne šire dubrovačke i hrvatske slike, u kojoj ono što je nominalno propisano, ustvari pada u praktičnim okvirima.
Dakle, ne radi se tu samo o gospodarenju otpadom, već preslika je to općeg mjesta hrvatske države u kojoj ono što jest, ustvari nije; odnosno ono što je regulirano i nekakvim zakonom, pada u samoj praksi jer je trenutno jednostavno neizvedivo.
Može se sad tu ići do najbanalnijih primjera u kojima građaninu treba neka xy potvrda da bi mu u policiji ili gdje već kazali da je papire potrebno nadopuniti eto još samo s nečim pa do konkretnih društvenih problema gdje je moguće zaposliti se bez natječaja, gdje je normalno te natječaje namještati ili gdje je moguće pregaziti ljude na cesti i doći do oslobađajuće presude samo zato jer se dolazi iz ugledne obitelji.
Takvi primjeri možda zvuče već izlizani, uzimaju se kao primjeri nefunkcioniranja, kako se to kaže, "pravne države" i kad treba i kad ne treba, ali to ne znači kako ti problemi nisu postojani. Odnosno, kako poučak Horvatinčićeve sinkope, koja ruku na srce jest već postala potrošena fora, zaista ne može poslužiti kao idejni primjer hrvatske paradigme. Baš poput Raguževih kontejnera za smeće, odnosno građana koji imaju kompostere i muku muče s odlaganjem otpada ne bi li on navodno završio na koncu na jednoj te istoj hrpi za što je najmanje krivnja na Čistoći.
U enigmatskim magazinima prije su bili popularni napisi o najluđim američkim zakonima. Pisalo bi tu tako da je zabranjeno jahati konja pod temperaturom, kako je zabranjeno pojesti žabu koja je sudjelovala u natjecanju u skokovima ili kako žene ne smiju skraćivati svoju frizuru ako muž ne da dozvolu za to. Sličan je zakon kojim se trenutno nalaže razvrstavanje otpada, provediv doduše, ali ne odmah i ne tko zna još koliko.
I, bilo bi to uvijek zanimljivo štivo, onako za opustiti se između rješavanja križaljki, ali što je sa zemljom koja ima na papiru ispravne zakone, a koji se ustvari ne provode.
Svi ti primjeri u nekim budućim enigmatskim časopisima također možda budu smiješni, ali živeći ih danas, proživljavajući ih uz milijun milijuna primjera, mogu biti jedino tužni i žalosni.