Nije rijetkost da se gosti žale na uslugu restorana. Jasno, nekad su njihove žalbe opravdane, nekad spadaju pod domene traženja "dlake u jajetu". No, recimo, u Hrvatskoj, poglavito u Dubrovniku, gradu s toliko restorana, javnost je obično na strani gostiju te ugostitelji bivaju prokazani dežurnim negativcima.
Pak, kad se tiče inozemnih slučaja, onda se odgovori restorana na kritike prikazivaju nečim, ni manje ni više, nego - genijalnim. Tako je jedan nacionalni portal prenio vijest koja govori o tome kako se stanovita Bitanka Debbie žalila jer je skupo platila "fish&chips". Platila ga je osam funti, dakle oko 65 kuna. Jelo joj je bilo ukusno, ali, tvrdi, preskupo ga je platila.
No, kako je u naslovu istaknuo hrvatski portal, uslijedio je "genijalan odgovor" restorana. Iz kojega su napisali kako tu dvije funte uzima država, a kako košta i filet bakalara, tartar umak, tijesto i krumpiri, te da kuhar također treba plaću. Stoga, poručili su, "ako mislite da su preostale četiri funte previše za naš trud, napravite ovo jelo sami kod kuće".
Zaista, čini se da je uprava navedenog restorana u pravu. No, poteže to za sobom neka druga pitanja.
Dakle, kao što u butigama slatkiši stoje taman uz blagajnu kako bi prodali što više mogu, tako i mediji imaju svoje niše djelovanja koje skupljaju klikove. Doduše, pseudo klikove koji ne utječu na utjecaj medija, koji se može ostvariti samo s autorskim napisima, već samo nabijaju čitanost. Baš je zato, kod slučaja u Velikoj Britaniji, u tom hrvatskom mediju, odgovor restorana prikazan genijalnim, dok nezadovoljna gošća biva prikazana, valjda, histeričnom isfrustriranom babom.
A kad se tiče Hrvatske, slučajevi su obrnuto prikazani, zbog čega u priču ulazi sociološki aspekt priče. Odnosno, nezadovoljni narod kojemu je kriv uvijek onaj koji ima i koji godišnje možda zaradi više od prosjeka. Medijskim napisima koji po pravilu uvijek udaraju po istome, zapravo se dodvorava publici, tako je Britanka koja se žali na cijenu britanskog restorana u hrvatskim medijima prikazana kao frustrirana babetina, a odgovor restorana genijalan, dok bi u sličnim slučajevima s hrvatskim restoranima u hrvatskim medijima sve bilo obrnuto, neka Hrvatica bi bila genijalna, a restoran prokazan kao mjesto koje treba zaobilaziti. Tako je to jer Britanka neće čitati to hrvatsko štivo, a Hrvatica hoće pa joj se valja dodvoriti.
Istina je takva da nisu uvijek ugostitelji u krivu, niti su gosti uvijek u pravu i obratno. No, upravo ponavljanjem izlizanosti poput onih o cijenama kafe na Stradunu stvara se iskrivljena slika stvarnosti koja, na koncu, ne služi nikome i ničemu. Osim nabijanju klikova, koje opet ide ruku pod ruku s onima koji vole vjerovati samo u jednu istinu.