Nije imao visoke škole, a baš su mu tu školu, dok je bio mlađi, mnogi protivnici često isticali kao manu. Tako to u nas ide, kad vam nemaju što prišiti, kad ne znaju kako vas drukčije uvrijediti, e tad se hvataju škola, diploma i pustijeh fakulteta. Kao da su oni, odnosno isti ti koji su po njemu pljuvali, a svi su manje - više fakultetski obrazovani, išta dobra s tim svojim diplomama učinili za Hrvatsku ili za kraj iz kojeg su potekli.
Omalovažavale su ga onako s visoka godinama te umišljene veličine riječima „pa on je običan marangun s aerodroma”. Za te je iste umivene tadašnje dubrovačke političare i kadrovike, sve naravno s fakultetskim diplomama, a neki od njih i danas svlače i oblače u raznim sferama što političkog, što onog društvenog dijela života, taj isti marangun znao reći: „Pljačkali su i krali đe god su stigli, smijali mi se i govorili da sam lud dok sam u poderanim patikama dolazio u Grad od njih moliti pomoć.”
Nedugo nakon rođendana, negdje u noći dok se obilježavala 26. obljetnica oslobođenja Konavala i Dan Općine, „marangun s aerodroma”, čovjek koji je stvarao Općinu Konavle, otišao je tiho. Tek što je napunio 80. godinu života zauvijek je zatvorio oči. Otišao je na onaj svijet. Ako taj svijet uopće postoji, vjerojatno se sad nadmudruje sa svetim Petrom ne bi li mu ovaj otključao vrata raja. Ako taj drugi svijet zaista postoji vrijedilo bi poslušati njihovu raspravu jer taj je marangun bio izrazito mudar, a oštra jezika pa bi njegova vazda bila zadnja.
Kako jedan običan, neškolovani marangun u šest mandata može voditi Općinu, pitali su se godinama ovi visokoobrazovani, naknadno umiveni partijski poslušnici, ne mogavši shvatiti da je za takvo nešto, uz mudrost i pronicljivost, potrebna i nadasve važna i ljudskost. Ljudskosti je imao i previše. Ona je bila presudna u tim godinama rata i poraća kada je trebalo pokrenuti obnovu spaljenih kuća po Konavlima, vratiti stanovništvo na ognjišta i pružiti im život dostojan čovjeka.
Običnom je marangunu to pošlo za rukom. I ne samo da mu je pošlo za rukom, već je postao svjedokom onoga vremena u kojem ovi fakultetski obrazovani i umiveni partijski poslušnici, u strci da što prije opljačkaju sve što se opljačkati moglo, nisu imali empatije prema potrebama malog čovjeka.
A nije dubrovačko i konavosko područje samo stradalo u ratu, stanovništvo je bilo i bez posla i bez primanja, dok su dubrovačke tvrtke perjanice počišćene preko Dubrovačke banke, a na kraju je na red došla i sama banka. Tko, kako, koliko i kad, sve je to on znao jer je kao ondašnji član nadzornog odbora Dubrovačke banke bio u poziciji sve znati. Usudio se čak i vlastodršcima u Zagrebu ukazati na tu pljačku, ali nitko za to nije mario. Kako bi i marili kad su banku počistili sve odreda njihovi, članovi HDZ-a kojega je i on stvarao. Znao je on često poslije reći kako njih nekolicina, koji su u to vrijeme u Bobića u Cavtatu osnivali HDZ, nisu uspjeli, jer dok su oni željeli jednake prilike za sve i nadali se boljem sutra, drugi su krali.
A dok su drugi godinama krali on je jednom prilikom u razgovoru za portal Dubrovnikpress.hr govoreći o neriješenim imovinsko - pravnim odnosima na Prevlaci rekao: „Svak' krade za sebe, a ja za Hrvatsku.” Oštar je bio prema svojim Konavljanima koji su od ove države pokušali putem suda naplatiti odštetu za otetu im zemlju na Prevlaci. Nije im se libio poručiti da su se od Austrougarske davno naplatili njihovi preci. Javno je i zamjerio tadašnjoj premijerki Jadranki Kosor dolazak na Prevlaku pa se jednom i prisjetio kako je taj dolazak državne svite na Prevlaku izgledao.
„Došao sam na Prevlaku i pošao na tvrđavu da bi 15 minuta poslije mene došli crni blindirani mercedesi iz kojih su se iskrcali bivši ministri, tadašnja predsjednica Vlade i župan. Osmi mjesec, a oni svi u crnim odijelima, k'o da su izašli iz saune. Ja nisam bio na sastanku na kojemu se Kosor sastala s vlasnicima zemljišta. Ne znam što bih ljudima rekao kad je predmet na sudu. Nakon sastanka ljudi su mi rekli da im je Kosor obećala kako će sve učinit da im se zemlja vrati. Apsurdno je da predsjednik Vlade obećava da će riješit predmet kojim se bave Ustavni i Vrhovni sud.” - rekao je za tada portal Dubrovnikpress.hr.
Nakon što je iskritizirao, Kosor je doveo na svečanu sjednicu Općinskog vijeća. Kosor, koja voli broševe, poklonio je konavosku bursu, poručivši joj pred punom dvoranom kako joj je daje praznu, računajući da će je nagodinu u Konavle donijeti punu. Doveo ju je i u Konavoska brda na svečano otvaranje radova na izgradnji vodovodne mreže.
Da, doveo je marangun vodu tamo gdje ni najupornijima to ne bi pošlo za rukom, no slomili su strojevi tu tvrdu konavosku stijenu i voda danas teče u Konavoskim brdima jednako kao i u mjestima podno njih. Dovođenje vode u svaku konavosku kuću, često je znao reći, bio je njegov životni projekt.
Bio je i svjedok političkih manipulacija s rodnom mu grudom, koje su opet izvodili ovi visokoobrazovani, oni koji se nisu protivili mogućoj podjeli i zamjeni teritorija s agresorima, a mnogi su od njih još uvijek u Dubrovniku, u koliko toliko živućem stanju, a često su znali isticati svoje hrvatstvo i nije im bilo neugodno dok su im drugi pripisivali lažne zasluge za njihove uloge u Domovinskom ratu. O takvima i tima je jednom prilikom kazao kako su „htjeli Konavle podijeliti po istom onom modelu kako su bile podijeljene u II. svjetskom ratu, kada je dio Konavala potpao pod Italiju, a dio pod NDH, a kako bi dali Republici Srpskoj izlaz na more”.
„Kasnije je meni to i sam predsjednik Franjo Tuđman potvrdio. Rekao sam mu tada da se ne mogu Konavle dijeliti i ustupati temeljem nekoga dogovora između Bobana i Karadžića te da Boban i Karadžić dogovore sklapaju i dijele teritorije u svojoj zemlji, a da se ne prte u ono što nije njihovo.”
„Evo, bilo je zgoreno, a sad se ne pozna da je bilo zgoreno. Spaljeno se obnovilo, a da smo i mi dali dio teritorija ostao bi njihov zavazda. Kakve su to borbe bile... A tek rat poslije rata... Propala je Dubrovačka banka, nije propala nego je pokradena, a kad sam ja digao glas onda je Pašalić tražio da me se zatvori.” - pričao je Korda godinama poslije, ne dajući da Konavljani zaborave svoju prošlost.
„I prije rata smo govorili, ako spale i ako nas uništi neka velika sila, Konavljani će se znati dignuti iz pepela. Dubrovačka Republika nas nije otkupila zato što smo bili lijepi nego da im čuvamo zaleđe, kopamo i sadimo za njih. Održali smo se jer je uvijek bila smokva, loza i maslina koja je hranila Konavle. I kasnije je trebalo dosta pameti, razgovora i borbe jer bilo je onih koji su tražili da se dislocira Zračna luka. Zamislite da je nema, da se dao izlaz Republici Srpskoj preko Konavala gdje bi pola Konavala ostalo u Republici Srpskoj, zamislite to.” - govorio je.
Luka Korda koji je dobio brojne životne i političke bitke, dva puta javno je pustio i suzu. Prvi put u jednom od naših razgovora na Dubrovačkoj televiziji – zaplakao je u emisiji uživo, govoreći o svom ocu kojega su ubili partizani, čije posmrtne ostatke, a bila mu je to životna želja, nikada nije pronašao.
Suzu je nedavno, odnosno uoči posljednjih lokalnih izbora, drugi put pustio u Muzeju u Čilipima pred mladim Konavokama i Konavljanima, dodjeljujući im stipendije. Ustraju li, većina tih mladih dobit će svoje fakultetske diplome. Njihova veličina neće se mjeriti tim diplomama, magisterijima i doktoratima. Ona će se mjeriti njihovim djelima, onime što nose u sebi, osjećajima za druge, nadasve njihovom ljudskošću.
Luka Korda, prvi i višegodišnji načelnik Općine Konavle, u četvrtak će, u 16 sati, biti pokopan na groblju svetog Ivana na Grudi. Život i djelo Luke Korde, povjesničari i hobi povjesničari možda se neće usuditi proučavati. I ne trebaju. Ne trebaju o njemu ni knjige pisati ni posthumno mu dodjeljivati nagrade za životno djelo jer ime tog velikog malog čovjeka, već je velikim slovima ispisano u konavoskoj povijesti. Ta slova nije potrebno stavljati u knjiške okvire jer ona ostaju u sjećanjima onih koji će ih prenositi generacijama, onih koji mu nisu sudili zbog njegovih godinama i nemanja fakultetske diplome, onih koji znaju koliko je strpljenja i truda potrebno dobrom drvodjelcu da svoj posao dovede do kraja.
