Usljed obilne kiše koja je pala na dubrovačkom području poplavio je Stradun i niz drugih ulica, ali i objekti, a kako javljaju iz JVP Dubrovački vatrogasci izašli su na deset interevencija ispupavanja vode.

Dubrovački vatrogasci tako su angažirani na Stradunu, u Uulici Marojice Kaboge, Vukovarskoj, Điva Natali, Tabakariji, Ulici Vladimra Nazora...

Najveći problem, kako govore iz JVP Dubrovački vatrogasci stvara im prometna gužva zbog koje je vatrogascima otežan dolazak na mjesto intervencije.

Foto: Antonije Deranja/Facebook

D.M.

Vijećnik HSP AS Marinko Pažin pitao je na sjednici Županijske skupštine župana dubrovačko-neretvanskog "je li istina da su Županija i Grad Dubrovnik imali dva različita kandidata za načelnika Policijske uprave dubrovačko-neretvanske.

- U postupku biranja načelnika ne sudjeluju jedinice lokalne samouprave, niti župan, a niti gradonačelnik. Radi se o odluci Ministarstva unutarnjih poslova. Oko toga nismo bili niti konzultirani jer to nije naša nadležnost. - rekao je župan Nikola Dobroslavić.

Podsjetimo, za načelnika PU dubrovačko-neretvanske imenovan je Ivan Pavličević, koji je tako naslijedio Tonćija Radibratovića.

V.S.

Predsjedništvo Dubrovačko-neretvanske županijske organizacije HNS-a donijelo je odluku o pokretanju procedure unutarstranačkih izbora. Izbori će se prvo provesti po podružnicama do sredine listopada, a nakon toga će se izabrati i novo vodstvo na županijskoj razini. Cijeli proces trebao bi biti gotov do sredine studenog.

- Prema Statutu HNS-a nakon lokalnih izbora kreće se u izbore na razini podružnica i županijskih organizacija. Ujedno će se na županijskoj izbornoj skupštini izabrati i delegati za Sabor HNS-a, a koji će sudjelovati u izboru novog vodstva stranke što također očekujemo krajem ove godine. - izjavio je nakon sjednice Predsjedništva aktualni predsjednik županijskog HNS-a, Valentin Dujmović.
Osim pripreme za održavanje izbornih skupština na dnevnom redu sjednice predsjedništva bili su i izvješće o stanju u županijskoj organizaciji, ali i stanje na nacionalnoj razini, gdje je posebno pohvaljeno uspješno pokretanje kurikularne reforme s mrtve točke.

- U svakoj Vladi u kojoj je sudjelovao HNS je provodio bitne projekte. Tako je HNS pokrenuo projekt izgradnje autocesta, ali i projekt legalizacije bespravno izgrađenih građevina koji je bio od iznimne važnosti za gotovo svaku obitelj u Hrvatskoj. Sada je to projekt obrazovne reforme koji se izravno tiče naših najmlađih i njihove budućnosti. - rekao je Dujmović i naglasio kako je upravo kurikularna reforma ključni projekt kojeg HNS želi ostvariti u ovom mandatu.

DPP

Mostov vijećnik Nikola Grmoja na današnjoj sjednici Županijske skupštine prozvao je "zbog skrivanja iza Županijske skupštine", konkretno po pitanju obuhvata projekta golfa na Srđu.

Naime, prvo je vijećnik Mosta Marko Mujan pitao župana Dobroslavića hoće li se vijećnici izjašnjavati treba li obuhvat projekta biti 110 hektara ili pak 310 hektara, pitavši i hoće li u tom slučaju oni koji su donosile te odluke politički i sudski odgovarati.

Naime, povjerenik Vlade RH Želimir Bosnić 2006. godine donio je prostorni plan Dubrovačko-neretvanske županije, a uz koji je obuhvat golfa na Srđu proširio sa 100 na 310 hekatara, a što je ukinuo Visoki upravni sud u Splitu.

Dobroslavić mu je odgovorio kako će se Županijska skupština po tom pitanju morati odrediti, navodeći "kako su u Županiji po tom pitanju pristupali odgovorno", ali i objasnivši kako Visoki upravni sud nije donio odluku, nego je ukinuo izmjene i dopune Prostornog plana.

Pak, Grmoja je s govornice poručio Dobroslaviću da se skriva iza Županijske skupštine.

- Kako bi bilo da se premijer Plenković skriva iza Sabora RH? Vi ste u trećem mandatu i trebate reći vaš stav. Ne možete se skrivati iza Županijske skupštine. Trebate reći kakvim vidite ovaj projekt, u kojem obuhvatu? Koji je vaš stav? - riječi su Nikole Grmoje.
Dobroslavić mu je odgovorio da je Županiji tu prebačen vrući krumpir te kako ovo pitanje ne treba svoditi u politikantske rasprave, dodajući kako nije jednostavno reći tko je za, a tko je protiv.

Vijećnik Mosta Maro Kristić stavio je svoj mandat županijskog vijećnika u mirovanje. Umjesto njega, na današnjoj sjednici prisegnuo je Ivica Dajak.

Također, na današnjoj sjednici Županijske skupštine prisegnuo je i vijećnik Mosta Vlaho Orepić, koji je danas prvi put nazočio sjednici Županijske skupštine.

V.S.

Gradski vijećnik Dubrovačkog demokratskog sabora Ivan Jelčić, inače ekonomski stručnjak koji predaje na Sveučilištu u Dubrovniku, nije novo ime u dubrovačkoj politici. Obnašao je on i dužnost županijskog vijećnika te je u cijelu involviran već desetak godina. No, ipak novo je lice u Gradskom vijeću gdje je za sada dosta aktivan. U razgovoru za portal Dubrovnikpress.hr, rekao je više o razlozima zašto je uopće ušao u politiku, odnosima u Gradskom vijeću, dotičući se i nekih društvenih silnica, kao i svojega školovanja u Sjedinjenim državama.

Vi ste u politiku ušli praktički kao osoba ostvarena u svojoj svrsi. Obično je neki modus u zadnje vrijeme da se u politiku ulazi kako bi se ostvarilo.
- Pa ja sebe zapravo ne smatram političarem. Ovo jest lokalna politika, ali ne smatram, u tom nekom konceptu da je ovo što mi radimo bavljenje politikom. To je više, recimo, da ja to preuveličam, društveno-koristan rad. To je rad uz koji pokušavamo kroz neke svoje ideje, inicijative, ali i kroz politiku, donijeti nešto zajednici. Kad sam kretao prije desetak godina, nisam imao ideju da to bude politika, da kroz politiku tražim sebe. Niti sam tražio išta za sebe. Uostalom, nikad mi nije bio cilj ići na neke više razine politike.

NIJE ME ZANIMALA SABORSKA RAZINA

Dakle, ne interesira vas onaj termin "profesionalnog političara", recimo, saborskog zastupnika?
- Nikad me nije zanimala nekakva saborska razina. Meni se draže baviti politikom na lokalnoj razini gdje možeš vidjeti da neka stvar koju podržavaš ili želiš napraviti, na kraju se i napravi, pa tako i znači ljudima. Kad se dođe do politike saborskog tipa tu se već ljudi izdižu izvan društva i postaju jedna druga vrsta ljudi.
To ne želim. U saborskoj sredini postajete kotačić u stroju za glasanje, nije bitno koja je politička stranka, je li to HDZ, SDP ili MOST, ali kad dospijete tamo vi gubite pravo na osnovno mišljenje. To se meni ne sviđa. Ne bih mogao podnijeti da moram razmišljati kao kolektiv u trenutku dok znam da to nije u redu.

KOALICIJA S HDZ-OM NIJE DOGOVORENA POD LAŽNIM OBEĆANJIMA

Ipak, u Gradskom vijeću DDS je u koaliciji s HDZ-om i DUSTRA-om. Za očekivati je kako onda nećete dizati ruke za neke više ciljeve vaših koalicijskih partnera?
- Mi smo u koaliciji koja nije dogovorena pod lažnim obećanjima. Ako dođe do trenutka da se mi kao DDS ne slažemo s nečim, nećemo se složiti. Ali, ova koalicija u startu usuglašuje stavove unaprijed. I mi i DUSTRA imamo mogućnost utjecati na HDZ, koji jest pobijedio i dobio deset vijećnika. U toj podjeli, treba to poštovati, najviše su osvojili i svjesni smo da je normalno da imaju najveći utjecaj na odluke. Možda se nećemo uvijek složiti. Ukoliko dođe do zaista oprečnih razlika u razmišljanju, nije da ćemo do 2021. samo dizati ruku. Isto tako je i u nas u DDS-u. Svatko je slobodan da se ne složi s drugo dvoje vijećnika.

I, kako je to izgledalo? Vaš ulazak u politiku?
- Cijela ta ideja je bila da bih nešto napravim i pomognem. Pero Vićan me zamolio da pomognem. Bio sam tu za dati ruke, iznijeti dvije-tri ideje, nešto napraviti. Rekao bih da sam politički i sad i prije deset godina na istoj razini. Ono što znam i što razumijem, tu mogu pomoći. U nekim područjima ne znam puno, neke stvari sam naučio, a neke stvari me nisu interesirale pa ih nisam niti učio.

NESRETNE KONOTACIJE OKO DESNOGA I LIJEVOGA

Tad je DDS još bio u obliku nezavisne liste...
- I htio sam tada ući u priču jer to nije bila stranka, ali kasnije se pretvorilo u stranku čisto zbog promjena izbornih zakona, ali i dalje je naš način funkcioniranja kao udruge građana koji se sada samo prezentiraju kroz stranku. Rekao bih da je DDS neideološka stranka, ne postavljamo se da smo lijeva ili desna stranka. Naših članova ima sa svih strana, neki članovi su desnije orijentirani, neki članovi više lijevo, neki su apolitični posve. Nismo primorani razmišljati jednoobrazno.
Kako ste Vi orijentirani? Desno ili lijevo?
- U nas su nesretne konotacije oko toga desno i lijevo. U nekom uobičajenom načinu govora, desnima se smatraju konzervativnije osobe, a lijevo liberalnije. U nas je podijeljeno na HDZ i SDP, ustaše i partizane te Drugi svjetski rat. Mislim da to nema smisla. Tako se smatra da je biti desniji biti hrvatskiji, što je suludo. Što se tiče mene, u mnogim stvarima sam orijentiran ljevije, tako jest liberalnije. Uglavnom je moja ideja uvijek bila raditi što želiš i pustiti druge da rade što žele, sve dok to što želite fizički ili materijalno ne oštećuje ljude.

Nego, da se malo dotaknemo Gradskog vijeća. Mira Buconić mi je rekla da smatra da je loše što oporba u Gradskom vijeću nije jaka, smatra kako i to ne daje jasan smjer gradskoj upravi...
- Ne postoji neka snažna oporba u tom nekom smislu. No, 16 vijećnika su u koaliciji, a s druge strane je devet vijećnika iz manje-više različitih stranaka. Poprilično su razjedinjeni, ne nastupaju zajednički, možda bi im pomoglo da zajedno nastupaju i da se koordiniraju. Oporba je slaba zbog razjedinjenosti gdje svatko vuče na tu svoju stranu. Naravno da im je tako teže utjecati. Iako, kako sada stvari stoje, ideja gradonačelnika je da ne vlada kako većini paše, nego da se upravlja kako paše svim građanima. Eto, da ukradem slogan od Mata Frankovića, da to bude Grad po mjeri građana. Vidim da to za sada funkcionira.

GRAD GUBI ATRAKTIVNOST

Kad smo kod gradonačelnika Frankovića, jeste li suglasni s njegovim idejama održivog turizma, odnosno reguliranja broja gostiju s kruzera u Gradu?
- Jesam, suglasan sam. Ne govori se o tome od jučer, govori se već jedno, a nije dvadeset, ali jest deset do 15 godina. Surađivao sam s Europskim domom Dubrovnik još početkom 2000--ih, Adriana Kremenjaš Daničić je tu imala dobre ideje, išli smo na niz europskih seminara govoriti o održivom razvoju turizma. Dakle, ovo nije novost, nije neka nova ideja. Jednostavno, nije sve u brojkama, masi... Neka veća turistička odredišta imaju mogućnost apsorbirati mase turista, ali to su milijunski gradovi koji se šire stotinama tisuća kvadratnih kilometara. Mi smo ovdje ograničeni i u tom nekom smislu moramo se koncentrirati na kvalitetu.
Mislite da tako Grad gubi identitet.
- Gubi atraktivnost. Bio sam u Veneciji davno, meni je ostala u jako lošem pamćenju jer je bilo milijun ljudi. Trebalo se probijati preko mostića, pa bi me netko gurnuo, ručak je bio očajan. Poslije toga nisam više išao u Veneciju. Ne, hvala, neću više. Neće Dubrovnik izgubiti identitet, super je Dubrovnik, ali ljudi će reći kad ga se sjete da su bili, da su se skuhali i da više neće doći.

Dobro, pitam oko identiteta poradi tog navodnog odumiranja povijesne jezgre, iseljavanja stanovnika.
- Naravno, i to stoji. Dubrovnik i Venecija su i tu izuzetno usporedivi gradovi. Slične veličine, sličnih problema, gdje se ljudi iz stare gradske jezgre iseljavaju. Ali, tu je Dubrovnik još dobar, u Veneciji niti ne žive blizu centra. Nije u nas toliko loše, ali svejedno vidite što se događa, vidite to s cijenama stanova, kvadrata, iznajmljivanja. Lijepo je živjeti u Gradu, ali stanovnicima postaje sve teže podnositi tržišne uvjete.

AMERIKA I HRVATSKA SE NE MOGU USPOREĐIVATI

Pak, Vi ste živjeli u Americi, gdje ste studirali.
- Da, bio je to grad Jacksonville blizu Atlante. Išao sam tamo u četvrti razred srednje škole, ostao na studiju jer sam dobio stipendiju, kasnije ostao raditi. Sveukupno bio sedam godina.
Kad se čovjek vrati iz Amerike, sve je nekako usko, mislim na prometnice, osjećaj prostora. Vama, koji ste tamo živjeli i radili, pretpostavljam, bilo je još uže u nekim drugim stvarima koje se tiču samog funkcioniranja?
- Možda je do mene, ali nisam nikad previše osjećao te promjene. Nisam bio osoba koja je osjetljiva na promjene. Shvaćao sam da se neke stvari ne mogu uspoređivati. Amerika i Hrvatska se ne mogu uspoređivati jer je puno toga neusporedivo pa se nisam niti trudio uspoređivati. Meni se u Americi bilo normalno voziti dva sata nakon predavanja u Atlantu, kako bih izašao vani, a ovdje razmislim sto puta hoću li do Cavtata. Valjda se svakom načinu života prilagodite. Mislim da svakome koristi poći, to i govorim svojim studentima, makar turistički sedam dana. Onda vidite kako neke stvari bolje funkcioniraju nego u Hrvatskoj, a neke lošije. A ovako samo se uspoređujete sami sa sobom, Hrvatsku s Hrvatskom. Pa mislite da je nešto loše, a zapravo je jako dobro. I, obrnuto.

Smeta li Vas taj neki stereotip o Amerikancima koji su, kao, glupi?
- Kad sam došao tamo shvatio sam da oni nisu ništa niti pametniji niti gluplji od drugih, ali sistem je oko njih takav da njima ne treba biti puno pametan. Ako živite u Hrvatskoj, vi morate biti snalažljivi i znati neke stvari, kad vam se rodi dijete morate znati na koliko šaltera poći. A u Americi ga upišete u bolnici. Kako se zove? John. Super! Doviđenja. I idete doma. Pojednostavljuje im se život. Ne postaju oni gluplji, nego, kako sami kažu, "ignored", oni postaju veće neznalice. Ali, jedan prosvjetljujući trenutak u Hrvatskoj je početak kviza "Tko želi biti Mlilijunaš", gdje smo mogli shvatiti da nisu Hrvati tako jako pametni.
Dok je bila Kviskoteka imali ste Pauletića, Miočića... Prijavljivali su se genijalci, ne bi vam se padalo napamet prijaviti da niste jako, jako dobri. "Milijunaš" je pokazao kako Hrvati stoje po znanju. U Americi sam saznao puno toga, upoznao genijalnih ljudi, ali i onih koji su jedva funkcionirali u društvu. No, nisam ja išao tamo antropološki ih izučavati, išao sam se zafrkavati i studirati.

NAJBOLJI POTEZ UKIDANJE ŠKOLARINA

Sad ste profesor na dubrovačkom Sveučilištu, predavač na odjelima za komunikologiju, elektrotehniku i računarstvo, pomorstvo i akvakulturu. Je li tu mladi više studiraju ili se zafrkavaju? Dojam sa strane je da ih većina tu studira da ostvari nekakva prava, dobije bonove za menzu... Valjda kako se prije upisivalo da se ne mora odmah ići u vojsku.
- Bez obzira na njihovu motivaciju, pozitivno je da se ide na faks. Jedan od najboljih poteza, ne znam koja je to Vlada donijela, nije niti bitno, niti me zanima tko je to donio, onaj je kad su ukinuli školarinu za fakultete. Hoće li mladi mogućnost da studiraju besplatno iskoristiti ili potratiti, to je na njima kao individualcima, ali uklonili smo kao društvo prvu barijeru da morate imati novac kako bi studirali. Istina jest da se upisuje i zbog zdravstvenog, menze, dječjeg doplatka. Ali, ako je to osnovna motivacija, onda ti ne doguraju daleko.
Neki se u međuvremenu i pronađu.
- Tako je, neki se i pronađu. Teško je s 18 godina znati što se želi u životu. Naše Sveučilište ima problem koji će se sada riješiti, rješava se, a to je studentski dom. Postalo je teško ako niste iz Dubrovnika studirati, Skupa je najamnina, daleko ste.. Zato smo izgubili dobar dio stranih studenata, jer ne mogu sebi to priuštiti, iako je fakultet besplatan. Ali, poanta svega je shvatiti fakultet na ispravan način. On nije tu da vas nešto točno nauči, on nije nastavak srednjoškolskog obrazovanja, nego je tu da vas osposobi, ne nužno za rad nego za život. Kako bi vam dao elemente i alate da možete sami sebe naučiti.

UČINITI SVE DA SE MLADIMA OLAKŠA ŽIVOT

Kad sam Vas nazvao na temu onoga za što ćete se kao gradski vijećnik zalagati, rekli ste da je to poboljšanje života mladih, odnosno učenika, dok su vaši kolege više govorili o konkretnim projektima...
- Projekti su pod navodnicima lako izvedivi. Treba vam netko tko će to znati napraviti i netko tko će platiti. Ukoliko imate novaca, možete napraviti bilo što: vrtić, pročistač ili sportsku dvoranu.. S novcima ćete naći one koji će to nacrtati, sazidati... Ali, da biste došli do mogućnosti da to netko sazida i financira, generacije moraju odrasti. Zato je važno osigurati da mladi što lakše odrastu.

Je li tu lakše ili teže današnjim mladima?
- Vrijeme se u mom kratkom životu, a imam 43 godine, promijenilo da je i meni teško to pratiti. Poznavao sam drugačiju tehnologiju, a sad su oni koji su rođeni 2000. imaju 18 godina. Ona ili on nisu vidjeli mnoge stvari koje su se meni promijenile pred očima. Kad vidim te mlade, znam da im moramo omogućiti da imaju mogućnosti da se mogu mijenjati s vremenom. Prošlo je vrijeme učenja činjenica, prije ste u osnovnoj školi učili činjenice, jedini način da nešto znate je da imate paket enciklopedija ili fizički osobu koja će vam reći. Bilo je normalno da je mene učiteljica gnjavila koji je glavni grad neke zemlje.
Sad je tu Google, sad to piše negdje. Čemu maltretiranje ljudi da budu "Wikipedia, kad postoji Google, Wikipedija i sve na Internetu? Pokažite im kako doći na Internet i pustite ih. Naučite ih kako da razmišljaju logički, pokažite im stvari koje se ne mogu steći kroz čitanje podataka. Na kraju svega, svrha škole nije kako da učimo djecu da nose torbu od 12 kilograma u školu. Zato mislim da i mi u Vijeću trebamo učiniti sve da mladimo olakšamo život.

Vodovod Dubrovnik d.o.o. u suradnji s Gradom Dubrovnikom objavljuje Savjetovanje s javnošću (javni uvid i javno izlaganje) Opcijska analiza lokacije uređaja za pročišćavanje otpadnih voda i postrojenja za obradu mulja.

Tekst poziva Savjetovanja s javnošću (javni uvid i javno izlaganje) možete preuzeti OVDJE!

Podsjećamo kako je gradonačelnik Grada Dubrovnika Mato Franković na prijedlog pročelnika upravnih tijela Grada Dubrovnika donio Plan savjetovanja s javnošću Grada Dubrovnika za 2017. godinu.

Plan savjetovanja s javnošću Grada Dubrovnika dostupan je OVDJE!

Grad Dubrovnik

Aktualni ravnatelj dubrovačkog Doma zdravlja Branko Bazdan dobitnik je priznanja medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu za utemeljenje Palijativne skrbi (izgradnja odjela) u Općoj bolnici Dubrovnik te za osnivanje i razvoj palijativne skrbi u primarnoj zdravstvenoj zaštiti na širem području Dubrovniku.

Priznanje mu je dodijeljeno na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu u prostorima katedre Centra za palijativnu medicinu, medicinsku etiku i vještine komunikacije (CEPAMET).

Stijepo Gleđ – Markos dobio je priznanje u volonterskom dijelu i proglašen je palijativcem 2016. godine. Vrijedno priznanje je dobio za svoj humanitarni i volonterski rad sa palijativnim pacijentima na Odjelu opće bolnice Dubrovnik o čemu je Dubrovnikpress.hr već pisao OVDJE.

Priznanja su dodijelili predstojnica i voditelj Centra prof.dr.sci. Marijana Braš i prof.dr.sci Veljko Đorđević, a dodjeli priznanja su uz mnoge uzvanike nazočili bivši dekani medicinskog fakulteta prof.dr.sci. Nada Čikeš, akademik prof.dr.sci. Davor Miličić i sadašnji prodekan prof.dr.sci. Davor Ježek.

DPP

U zadnje vrijeme počinju se spominjati nekakve inicijative da se na Poljani Ruđera Boškovića, odnosno Jezuitima, podigne spomenik ovom isusovcu i matematičaru, čija se ostavština uistinu ne vrednuje dovoljno, ukoliko bi istu mjerili prema čašćenjima s imenima zgrada ili ustanova.
 
Istina, bio je njegov lik na prvim hrvatskim dinarima, valuti koju je kuna naslijedila, no poslije toga, njegove zasluge i nisu isticane na slične načine. No, sad, osim što bi se izradio spomenik Ruđeru Boškoviću, postoji i inicijativa da Zračna luka Dubrovnik nosi njegovo ime. Iako je ustvari najveće poštovanje koje se ovom genijalcu iz 18. stoljeća iskazati ono da Hrvatska i Dubrovnik budu mjesta na kojima su znanja lako dostupna, ali i gdje je znanje odlučujući faktor u napretku mladih, koji bi tako živjeli u društvu lišenom stranačja, inicijativa za većom Boškovićevom prisutnošću u svakodnevnici je dobrodošla. Čisto iz razloga što Bošković jest ono najbolje što Dubrovnik ima.

Može se tu razglabati o potrebi da mu se postavlja spomenik unutar zidina, čisto "a propos" nesklonosti Dubrovačke Republike ka podizanju svjetovnih spomenika. No, kako je već onaj Marinu Držiću s Babinoga Kuka preseljen u Grad te kako još s kraja 19. stoljeća postoji spomenik Ivanu Gunduliću, ali jasno i onaj Mihu Pracatu, svakako da eto i Bošković zaslužuje svoj. No, kad se spomene ideja o spomeniku, odnosno o uređenju Boškovićeve poljane, eto ide i nastavak priče koji podrazumijeva njeno popločavanje.

Prostor Jezuita poznat je upravo po svojoj šljunčanoj površini, tako je ustvari od pamtivijeka, što ustvari nikome od građana nikad nije smetalo.

PRIJE RATA KUPLJENE PLOČE ZA POPLOČAVANJE

A nije da nije bilo inicijative za popločavanje. Manje je poznato kako bi poljana bila popločana da nije bilo Domovinskog rata. Naime, u prijeratnom razdoblju nabavljene su kamene ploče s kojima se navedeni prostor trebao popločati, isto kao i prostor Ribarnice. Ploče su bile uskladištene u skladištu GP-a u Komolcu, no poslije rata bilo je i prešnijih problema po pitanju obnove, a što se dogodilo s pločama, do današnjeg dana ostala je nepoznanica.

Popločavanje Boškovićeve poljane došlo je i na dnevni red sjednice Stručnog savjetodavnog povjerenstva za obnovu Dubrovnika u studenome 2000. godine, kad je naznačeno kako hodnu površinu Poljane ne treba popločati kamenim pločama te je navedeno "kako je "nedovršenost podne plohe povijesna činjenica i da je prilikom novog projektiranja takvom treba tretirati".

Stručno savjetodavno povjerenstvo tada je donijelo i Elaborat za provođenje natječaja za uređenje Boškovićeve poljane, u kojemu stoji da se treba ukloniti termin popločanje i zamijeniti ga terminom uređenje podne površine te da se isto tretira i kao uvjet u natječaju.

Sve to stavilo je "ad acta" tadašnje namjere o popločavanju Jezuita, što ne znači da se iste i u budućnosti nisu spominjale, isto onako kako se i sada spominju.

No, iako konzervatori isto ne dopuštaju, nije zgorega ponovo podsjetiti da nema potrebe raditi „ljepši i stariji“ Dubrovnik, posebno kad je njegova specifičnost, barem na Jezuitima, upravo u onome čega nema, a ne u onome čega ima, a što stanarima do sada, konkretno, nikad nije niti smetalo. 

Župan dubrovačko-neretvanski Nikola Dobroslavić osvrnuo se na današnjoj sjednici Županijske skupštine na pokretanje arbitražnog postupka protiv Republike Hrvatske zbog projekta Golfa na Srđu, kazavši kako ga je ta najava neuugodno iznenadila.

Naime, tvrtka RAZVOJ Golf d.o.o i Elitech predali su Međunarodnom sudu za rješavanje ulagačkih sporova (ICSID) sa sjedištem u Washingtonu zahtjev za pokretanje arbitražnog postupka.

- Iznenadile su me i njihove riječi da su imali opstrukciju projekta, sigurno pr ojekt nije opstruiran u Dubrovačko-neretvanskoj županiji. Ne znam jesu li je mogli imati negdje drugdje. Neki akti jesu poništeni od strane suda, no svi su jednaki pred zakonom Sad bih volio da se investitor usredotoči na projekt. - rekao je župan Dobroslavić.

Naglasio je kako ovaj potez može tumačiti kao pritisak na državna tijela i regionalnu samouprava "kako bi se izborila što bolja pozicija investitora u daljnjim postupcima, ali i svojevrsni pritisak na sudstvo.

Tu gdje huče morski vali

vodili su borbe preci,

da bi sutra svojoj djeci

u amanet more dali. (A.Š)

Piše: Mile Prpe

O more, naše Jadransko more,  već tisuću ljeta pokušavali su te oteti brojni osvajači; i Mleci, Francuzi, Turci, Austrijanci, Mađari, Talijani, veliko Serbi, Rusi i Crnogorci, pa evo i naša braća po vjeri i susjedstvu - Slovenci, a da one druge povijesno daleke osvajače od stoljeća sedmog i ne spominjem.

O, more moje, to nije moguće, tebe nije moguće oteti jer u tebi živi hrvatski duh koji se zove Mare nostrum croaticum – to je duh naših djedova. Taj duh drži naše čudesno Jadransko more, prikovano uz hrvatske obale, duže od pet tisuća kilometara čudesno lijepe obale i preko tisuću  otoka.

To je duh stare  Bokeljske i Dubrovačke mornarice, senjskih, kliških i neretljanskih gusara. To je duh bitke kod Makarske iz 887. g. i brojne druge tog doba,  bitke kod Visa, bitake u Prvom i Drugom svjetskom ratu, i u Domovinskom ratu.

Kad bi svi potonuli mornari u hrvatskom Jadranu ponovno ustali, opet bi zapjevali pjesmu o moru. Svatko onaj koji pokuša oteti hrvatsko more, suočit će se ne samo s hrabrošću hrvatskih branitelja i srčanih hrvatskih mornara, već će se suočiti i s duhovima umrlih
mornara od stoljeća sedmog pa sve do danas. Branit će ga i legije potonulih mornara iz cijele hrvatske povijesti Jadrana.

Jadran je sudbonosno nalijepljen na hrvatsku obalu koja  s otocima spada u najrazvedenije  obale na svijetu. Sastoji se od bezbroj uvala, plaža, sprudi, od 1244 otoka, grebena, hridi, koji su ostali nakon dizanja razine Jadranskoga mora 13 000 god. prije Krista, danas je samo 50 nastanjenih otoka.

Svaki onaj Hrvat koji s pozicije političara za zelenim stolom proda dijelove hrvatskog mora, čekat će ga prokletstvo tisuća i tisuća mrtvih hrvatskih mornara. Neće imati ni sna ni počinka, svaki huk valova čut će kao jezu smrti koja mu ne da živjeti, a ni umrijeti.

Nitko nema pravo dirati u našu najveću povijesnu svetinju – Mare nostrum croaticum.

Danas pojedine dijelove tog mora, želi oteti narod koji nikada u svojoj povijesti (do 1945) nije imao u svom vlasništvu ni metra obale, niti najmanje pomorske tradicije. More je ljubav i narod koji nema pomorske tradicije ne zna što je to ljubav prema moru.

Nečuveno je da narod koji ima susjedstvo s cijelim Jadranom, kao neusporedivo najveću vrijednost svoje dežele, želi pravnim nasiljem oteti dijelove tog mora. Kao da nije svaki dan na njegovim valovima, koje doživljava kao svoje, kao da tisuće  svojih vikendica i vila nije sagradio u najljepšim uvalama i plažama hrvatskog ozemlja. Neusporedivo najveća vrijednost Slovenije, kao dežele, jest to što se nalazi u izravnom susjedstvu s prekrasnim Jadranskim morem. Toga bi trebali biti i te kako svjesni.

Savudrijska vala, u tom imenu spava duh hrvatskog mora. Možete ga zvati i Piranski zaljev, ali u tom imenu nema duha ni pjesničke ljepote koja pjeva o moru kao naziv Savudrijska vala.
More je živi organizam. Kao što neki ljudi ne vole more, tako jednako ni more ne voli neke ljude, one koji ga zagađuju i ne čuvaju, posebno one koji ga žele oteti, koji ga žele ograditi od drugih naroda.

Hoćemo reći, da vam je Jadran širom otvoren, da ga doživljavate kao svoj vlastiti, ali unatoč toga želite otrgnuti od njega kojih 150 kvadratnih kilometara, na koje mi ne bi smjeli stupiti našim brodovljem, pa ni onim najbezazlenijim ribarskim.  To je svetogrđe, tim i više jer gotovo da nemate nijednog mornara koji je pod vašom zastavom zauvijek potonuo u to more. Kroz tisućljetnu povijest niste imali nikakve pomorske tradicije, niti svoje flote, za to i ne znate što je to ljubav mora.
Hrvati su naslijedili umijeće brodogradnje još od tradicije Lliburna koji su bili vrhunski majstori u izradi brodovlja svih vrsta.

Vašim otimanjem tuđeg mora onemogućili biste  dijelu istarskih ribara da više ne smiju ploviti i ribariti na moru pred samim vratima svojih kuća. A tu su ribarili od pamtivijeka njihovi daleki preci.

To nam je hvala što smo Vam omogućili da u cijelom našem Jadranu se osjećate kao kod svoje kuće.

More nije samo voda, more je ljubav, more je i hiža, more je sloboda koja nema cijene, ono je i grobnica, i najveći arheološki rezervat.

Zato, nikad vam nećemo dopustiti da otrgnete i najmanji dio našeg mora, kao što to ne bismo dopustili nijednom drugom narodu. Nikakvim lažnim arbitražama, pravnim začkoljicama, pritiskom EU, jer je more naša ljubav, a kako nam možete oduzeti našu ljubav.

Grafičko-pjesnička mapa Lukše Peka "Marin Držić" predstavit će se u Domu Marina Držića u utorak, u 20 sati. Mapu će predstaviti ravnatelj Doma Marina Držića i urednik mape Nikša Matić, povjesničar umjetnosti i autor predgovora Marin Ivanović te akademik Luko Paljetak, koji je također autor predgovora.

Ova grafičko-pjesnička mapa sadrži ukupno 33 lista papira formata 32 x 30 cm, od čega je na 12 listova papira tehnikom ofseta otisnuto 12 pjesama Marina Držića, a na 12 listova papira tehnikom bakropisa i suhe igle 12 grafika Lukše Peka. Na po dva lista u tehnici ofseta otisnuti su predgovori Marina Ivanovića i Luka Paljetka, na dva su lista otisnuti životopisi Marina Držića i Lukše Peka a na posebnom listu otisnuta je naslovna stranica, predgovor Marina Držića i impresum.

Sve grafičke listove ručno je otisnuo Lukša Peko u svom ateljeu i svi su označeni kao autorski otisci. Svaka grafika otisnuta je u 42 primjerka, označena brojkama od 1 do 42. Ova grafičko-pjesnička mapa posvećena je 450. godišnjici smrti Marina Držića.
Iz predgovora grafičko-pjesničke mape povjesničara umjetnosti Marina Ivanovića:

„Nije Lukša Peko zaboravio znanu faktografiju Vidrina života niti je propustio uvidjeti snagu blistavih civilizacijskih ideja skrivenih ispod slojeva nevinih i predvidljivih dramskih zapleta. No, od držanja za ovo svakodnevno, zanimljivije mu je bilo zakoračiti u isto Držićevo pribježište i njegovim stopama hodati ulicama imaginarnog Grada u kojemu „slatki žuber od razlicijeh ptica sa svijeh strana vječno veselje čine“. U tom kamenom gradu čije crkvice, ulice, prozori i palače, nalikuju ovom našem Dubrovniku, odvija se dramska radnja naizgled započeta davno prije nego što je zainteresirani umjetnik-promatrač tuda prošao i koja će, zatvorena u vremensku petlju, na jednak način trajati zauvijek. Neki od tih prizora ucrtani su u metal i otisnuti na grafikama u ovoj mapi, ali još su mnogi kantuni, đardini, sveti i sladostrastni interijeri velike Držićeve mašte ostali neotkriveni.

Ponudivši nam sada, nakon punih dvadest pet godina, svoja snoviđenja, Držićevim stihovima opisanog nebeskog Dubrovnika u kojemu se ljubav otkriva u mnogim svojim oblicima, ponovno imamo priliku upoznati ovog majstora grafičkih tehnika i discipliniranog meštra čije su ruke crne od grafičke boje i čvrste od stiskanja grafičke prese. Sazdavši taj idealni Grad i davši mu, poput negromanta, duh koji je sposoban stvarati, Peko je prošao Držićevim stazama i dao nam pravu vrijednost ovog posebnog izdanja, ove mape. Ona leži prvenstveno u grafikama koje se prvi i jedini put objavljuju ovdje u ograničenom broju primjeraka. Nije, dakle, riječ o ilustriranju Vidrinih ljubavnih uzdaha, nego o prvi put stvorenom ambijentu u kojemu stihovi nalaze plodno tlo za produljenje svoga života kroz maštu drugih umjetnika. Peko je izgradio prostor Držićevih riječi. To je likovno obilje, udruženo sa stihovima zanosa, stvorilo cjelinu koja je, kako kaže Wertheimer, veća od zbroja svojih dijelova; ona je idealna i nesavršena, mirna i dinamična, karnalna i metafizička.“ - napisao je Ivanović.

Lukša Peko rođen je 24. travnja 1941. godine u Dubrovniku. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u rodnom gradu. Kao đak zanimao se za slikarstvo i grafiku da bi prve poduke dobio od slikara Antuna Masle, te od slikara i povjesničara umjetnosti Koste Strajnića. Godine 1961. upisao se na Slikarski odjel Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, a za vrijeme studija se uz slikarstvo intenzivno bavio grafikom. Diplomirao je 1965. godine kod slikara Otona Postružnika i Đure Tiljka te dobio nagradu ALU Zagreb za grafiku. Prvi put izlagao je s dvojicom dubrovačkih kolega, Josipom Škerljom i Josipom Trostmanom, u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik. Iste godine otišao je na odsluženje vojnog roka te je kao vojnik 1966. godine imao u Splitu prvu samostalnu izložbu. Na grafičkoj specijalki ALU Zagreb 1968. završio je Poslijediplomski studij kod Marijana Detonija. Do sada je priredio više od sedamdeset samostalnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu te je sudjelovao na više od dvjesto pedeset skupnih izložbi. Objavio je tri pjesničko-grafičke mape: Vrt bez dobi 1986. godine s književnikom Milanom Milišićem, Kad su golubovi umirali 1992. godine s književnikom Feđom Šehovićem i ovu, Marin Držić – Lukša Peko u kojoj su objavljenje njegove grafike i Držićeve pjesme. Za svoj je rad dobio sljedeće nagrade: u Zagrebu Nagrada „Sedam sekretara SKOJ-a“ (1969.), u Dubrovniku II. nagrada Oktobarske izložbe (1970.), I. nagrada Oktobarske izložbe (1971.), II. nagrada Majske izložbe (1979.), I. nagrada Majske izložbe (1980.), II. nagrada Proljetne izložbe (1981.), I. nagrada Oktobarske izložbe (1982.), I. nagrada Prvog bijenala HDLU (1984.) i Nagrada Grada Dubrovnika (1996.), u Splitu Godišnja nagrada Slobodne Dalmacije (1992.) te je nositelj državnog odličja Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1996.). Od 1968. živi i radi u Dubrovniku.

DPP