U moru brojnih pošasti 21. stoljeća, ono pred kojima je civilizacija na ozbiljnom ispitu je pitanje procijepljenosti djece koja se sve više smanjuje, kako u svijetu pa tako i Dubrovniku. Dakle, podaci za Dubrovnik gotovo su pa alarmantni. Recimo, da bi se postignula sigurna zaštita od širenja epidemije potrebno je za neke bolesti procijepiti 95 posto populacije.
Prema podacima Zavoda za javno zdravstvo Dubrovačko-neretvanske županije, protiv bolesti difterije, tetanusa i dječje paralize ukupno je u Dubrovačko-neretvanskoj županiji cijepljeno tek 91 posto učenika osmih razreda. Dakako, brojka varira od područja do područja. U Neretvi protiv ovih bolesti cijepljeno ih je čak 98 posto, a u Gradu Dubrovniku tek 90 posto. Što se tiče cjepiva protiv ospica, zaušnjaka i rubeole u prvom razredu osnovne škole u dolini Neretve 98 posto, a u Gradu Dubrovniku tek 80 posto. Nadalje, što se tiče djece predškolske dobi, cjepivom protiv difterije, tetanusa i kučjeg kašlja primovakcinirano je 78 posto djece, prvo docjepljivanje dobilo je 59 posto, a drugo docjepljivanje tek 39 posto djece. Cjepivom protiv ospica, zaušnjaka i rubeole cijepljeno je tek 56 posto predškolske djece.
Sve su to podaci koji kazuju kako je Dubrovnik jedan od najugroženijih gradova u Republici Hrvatskoj. U tijeku je i peticija da djeca koja se nisu cjepila mogu pohađati vrtiće, i u tom kontekstu treba pozdraviti i riječi ravnateljica Dječjih vrtića Dubrovnik Boje Milan Mustač koja je rekla za portal Dubrovnikpress.hr kako u Dubrovniku i dalje djecu koja nisu cijepljena neće biti moguće upisivati u vrtiće.
U stvari, zakonom logike, to je i jedini normalan odgovor, posebno u histeriji antivakcinalne kampanje koja stvari bolno relativizira. Trebalo bi napraviti neku stručnu eskpertizu kako bi se objasnili svi razlozi zašto zapravo roditelji baš danas u većoj mjeri nego prije odbijaju cijepljenje djece te tako ne ugrožavaju samo zdravlje svoje djece, nego i riskiraju nastanak epidemije, kad je jasno da je vakcina, uz sve svoje nuspojave, zapravo jedina preventivna mjera protiv zaraznih bolesti.
Moglo bi se to možda usporediti i s nekim drugim devijacijama društva koje postaje sve siromašnije, poput okretanja vjerskom fanatizmu. No, radi se zapravo o toliko ozbiljnoj temi, forsiranje koje neki očito imaju koristi, da bez još ozbiljnije studije i nije zahvalno donositi nekakve sociološke zaključke. Potrebno je jedino što je više moguće informirati javnost upravo o važnosti cjepiva kao globalne dobrobiti 21. stoljeća, kako za pojedinca pa tako i za zajednicu.
U suprotnom, pobijedit će društvo koje na prvom mjestu srozava znanost i, bilo toga svjesno ili nesvjesno, bori se za očuvanje bolesti.