Teška vremena ne nose sa sobom samo teške odluke i mjere, nego po nepisanom pravilu, na površinu izbacuju i sve one željne pažnje, koju postižu na ovaj ili onaj način, a koji obično padaju na plodno tlo kod naroda, koji valjda, omeđen baš tim teškim vremenom, više ne zna kome vjerovati i gdje i kako adresirati svoju ljutnju. Nažalost, danas u Hrvatskoj prepuno je krivih adresa, ove ili one vrste, pa i u onim područjima koje život znače i gdje se kupuje budućnost.
Takvo područje famozni je zakon o porezu na nekretnine, a uz koji se bitka bije po internetskim "inboxima". Tim principom, gotovo da valjda nema korisnika Facebooka koji u svoj sandučić nije dobio video uradak stanovite Martine Johnson Županić, inače poduzetnice, vlasnice ćevabdžinice u Zagrebu, koja ispada predvodnica pobune protiv Zakona o nekretninama. Miješa ona tu kruške i jabuke, spominje referendum, kritičke mase, skupljanje potpisa, kratak rok, pozivajući kako sve treba dobro pripremiti, ali i upozorava kako mnogi ne shvaćaju što će se dogoditi od 1. siječnja 2018. E, da... Kaže kako će se i ona putem ovakvih video uradaka angažirati.
"Nemoj, majke ti", pomislit će svatko sa zrnom soli u glavi kojega "forwarduše" u kojemu ona proklamira slobodu narodu nerviraju. No, što je s onima koje ovo sve skupa ne nervira, onima koji zapravo dijele ovaj paušalan video, koji ispada nekakvim marxovskim "Das kapitalom" novog hrvatskog doba, kojega više ne zanima znanje i promišljenja o problemu, nego praćenje trenda poput dijeljenja ovakvih sadržaja? Koji se dijele, zaista, nekakvim fanatičnim, posvećeničkim tempom.
Priča je to o Internetu, koji svakome dopušta da se oboruža informacijama i interpretira ih kako hoće, priča o pametnjakovićima raznoraznih fela kojima je uvijek lakše prihvatiti serviranu priču od samoga promišljanja i zaključivanja. Ali, prije svega jedna je to tužna slika društva plitke pameti koji se povodi glupostima, kojega se lako namagarči, a još lakše zakači na udicu.
I, stvar je u suštini tu sociološka da ne može biti sociološkija, kroz koju se na koncu očituje regres jednog prevarenog naroda, kojemu više nije ostao nitko za vjerovati, osim dame oboružane tek s dvije, tri isfurane parole, kao ustvari najveće mjere ovdašnje ojađene stvarnosti.