Oko ulaska u Gradsko vijeće predsjednik dubrovačkog GO SDP-a Ivica Didić kao da se nećkao od prvog dana pa i netom nakon što je DORH podnio optužnicu protiv Ivana Tropana, koji je (tek) onda stavio mandat u mirovanje te se Didiću oslobodio ulaz. No, u izjavama je bio oprezan i tada, nije isticao kako će on u Vijeće umjesto Tropana. Štoviše, Didić je prije nekoliko dana kazao kako će odluku o tome tko će zamijeniti Tropana donijeti SDP-ov Gradski odbor. Tom je izjavom Didić možda samo želio staviti naglasak na poštivanje stranačke procedure oko izbora novog vijećnika. No, čini se da je oko ulaska u Vijeće i izricanja vijećničke prisege Didić ipak dvojio. Nećka li se Didić i oko daljnjeg obnašanja funkcije predsjednika GO SDP-a? Ako je dvojio hoće li biti vijećnik, dvoji li istovremeno hoće li i dalje obnašati dužnost predsjednika GO SDP-a?
Na sjednici Gradskog vijeća za vijećnika SDP-a prisegnuo je Saša Škrabić, a predsjednik GO SDP-a Ivica Didić kazao je da ima puno poslovnih obveza pa je u Vijeće SDP-ov Gradski odbor poslao Škrabića.
Jadran Barač i Ivica Didić, bivši i aktualni predsjednik GO SDP-a, oba su, kad je u pitanju vijećnički mandat, bili na čekanju. Barač, koji je vodstvo u GO SDP-a preuzeo od Mladena Gojuna, u Vijeće je ušao tek kad mu je Gojun prepustio svoj mandat, a nakon što Tatjana Šimac Bonačić to nije htjela učiniti.
Didić koji je izabran za predsjednika nakon što je Barač podnio ostavku jer je tijekom svađe prijetio susjedu, također nije mogao odmah ući u Vijeće jer je to predstavničko tijelo već bilo konstituirano. Didić je naime bio šesti na listi za Gradsko vijeće u koje su ušli Ivan Tropan i Anita Bonačić Obradović. Doduše, netko od dvoje SDP-ovih vijećnika mogli su mu prepustiti mandat, ali to nisu učinili uz objašnjenje kako su mandati njihovi, oni su ih osvojili, neotuđivi su.
Tropan mu mandat nije ustupio ni nakon što je pred suca istražitelja priveden u lisicama pod sumnjom da je pomagao ocu da od svojih radnika ukrade novac od poticaja koje je država u COVID pandemiji namijenila za očuvanje radnih mjesta. Pravdao se Tropan kako će mandat ustupiti nakon što DORH protiv njega podigne optužnicu, nadajući se zapravo da se to neće dogoditi. Ali dogodilo se.
No, kad je DORH protiv Tropana podigao optužnicu, kad su se Didiću otvorila vrata Gradskog vijeća, on je pred njima ustuknuo, u Vijeće neće zakoračiti.
Na lokalnim izborima nema preferencijalnog glasanja, birači nemaju priliku zaokružiti osobu za koju smatraju da će ih najbolje predstavljati u Gradskom vijeću. Kandidati čija su imena na listi, mandate za Gradsko vijeće osvajaju temeljem stranačkog predznaka. No to nikako ne znači da će kandidati u Vijeće ući prema poretku na kandidacijskoj listi. Nemojmo se lagati, o tome tko će ući, a tko izaći i tko će koga zamijeniti, odlučuje vodstvo stranke. Iako će svi oni reći kako su jednom, kad ih osvoje, vijećnički mandati neotuđivi, u praksi to baš i nije tako. Jasno je naime da većina kandidata na tim listama samo svojim imenom i prezimenom nikad ne bi osvojili mandat.
Primjerice, nakon što je objavljeno kako će umjesto Didića u Vijeće ući Saša Škrabić, prvo pitanje koje se postavilo u novinarskim i političkim krugovima bilo je tko je uopće Saša Škrabić. Ako novinari i političari ne znaju tko je, još manje znaju prosječni birači.
Ne događa se svaki dan da predsjednik neke stranke odbije sudjelovati u radu predstavničkog tijela, jer Sabor, Gradsko vijeće, Županijska skupština, mjesta su na kojima predsjednik svake stranke kao vijećnik ili zastupnik, proklamira svoje stavove i ideje, pokreće inicijative. U konačnici, mjesto u predstavničkom tijelu, mjesto je s kojega se predsjednici stranaka u opoziciji izravno suprotstavljaju onima na vlasti.
Priopćenja, konferencije za novinare, izjave medijima, ne mogu u potpunosti zamijeniti nastupe lidera stranaka u predstavničkim tijelima, ne mogu zamijeniti žustrinu rasprave temeljem koje svi oni kao lideri zapravo postaju primjetljivi i medijima i samim tim i javnosti. Didić, koji je mogao, tu šansu nije iskoristio.
Ako predsjednik stranke ne želi u predstavničko tijelo tada se logičnim nameće pitanje zašto ne želi jer predsjednik stranke neulazak u predstavničko tijelo ne može i nema pravo pravdati poslovnim obavezama. Ako su mu obaveze tolike, onda se nije trebao ni smio ni prihvaćati vođenja stranke.
No pitanje svih pitanja nije tko će voditi SDP ako Didić ode. Inače, na njegovo mjesto iz prikrajka strpljivo vreba Anita Bonačić Obradović i možda još ponetko. Pitanje svih pitanja jest hoće li središnjica SDP-a konačno učiniti ono što je davno trebalo napraviti - raspustiti GO SDP-a u Dubrovniku.
Dok je niti godinu dana nakon što je izabran za predsjednika dubrovačkog SDP-a, Didić očito na pragu podnošenja ostavke, stanje u SDP-u u Dubrovniku već je godinama trulo. Na kraju krajeva, možda je ta trulež i nemogućnost da se bilo što promijeni zapravo i osnovni razlog zbog kojeg bi Didić mogao otići, a ne poslovne obaveze.