Retrospektivna izložba Josipa Vaništa pod nazivom „Vaništa” otvorena je u subotu u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik. Ovo je ujedno i prva izložba Umjetničke galerije Dubrovnik u obljetničkom izložbenom programu 80. obljetnice od osnutka. Izložba ostaje otvorena do 11. svibnja.
Na otvorenju su govorili ravnatelj Umjetničke galerije Dubrovnik, Tonko Smokvina, kustosica i autorica likovnog postava, Ivona Šimunović, autor izložbe Zdenko Tonković, a izložbu je službeno otvorila zamjenica gradonačelnika Grada Dubrovnika, Jelka Tepšić.
Autor izložbe, povjesničar umjetnosti Zdenko Tonković napisao je tri monografije o Josipu Vaništi, sudjelovao u pripremanju Vaništine knjige crteža, napisao brojne predgovore i članke o Vaništinom radu, te se u konačnici s autorom prisno družio kroz dugo vremensko razdoblje.
Ova retrospektivna izložba u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik prvo je samostalno predstavljanje ovog umjetnika u Dubrovniku. Na izložbi je predstavljeno umjetnikovo cjeloživotno stvaralaštvo, a izloženo je gotovo 180 djela.
Josip Vaništa (1924. – 2018.) jedan je od značajnijih hrvatskih umjetnika, slikar, umjetnik novih praksi, književnik, pedagog. O značaju Vanište za hrvatsku umjetnost govori i činjenica kako je njegovo djelo od početka ožujka postavljeno u stalnom postavu jednog od najvažnijih svjetskih muzeja, MoMA-e u New Yorku i to u sklopu izložbe posvećenoj zagrebačkoj umjetničkoj sceni 60-ih godina prošlog stoljeća u suradnji MoMA-e i MSU Zagreba koja će trajati tri godine.
Vaništa se na kulturnoj sceni pojavio ranih pedesetih godina realizmom drugačijim od onog preferiranog, na izložbi sa Stančićem 1952. godine. Tonković u izložbenom katalogu između ostaloga, za Vaništu navodi: „Poznavatelj i intelektualac Vaništa stvara sa znanjem, dijeleći sudbinu umjetnika jedne kasne civilizacije. Otuda se provlači njegovim slikarstvom neka imanentna elegičnost – kako to zamjećuje Krleža, a mi prepoznajemo kao benignu i definitivnu metamorfozu melankolije, izdvajajući ga konstantno u suvremenom kontekstu i integrirajući u tijekovima velike povijesti umjetnosti kao povijesti duha. Nekada patetičnija i eksplicitnija usprkos hermetizmu prizora, prisutna i na njegovu putovanju krajnjom „gorgonskom“ pustoši, postala je mirna i rezignirana nostalgija jednog erudita i estete. Vaniština je umjetnost ona zrelih kultura, slikarstvo odlazaka, slutnji, čežnji, evazija, praznih ulica i krajolika, umornog i klonulog čovjeka, mrtve prirode svedene do samih elementarnih sadržaja.”
JPA
