Brojnim kandidatima koji pretendiraju sjesti u gradonačelničku fotelju usta su posljednjih dana puna održivog turizma. Sezona je u Gradu već zapravo počela pa je normalno da kandidati fokus stavljaju baš na turizam. Budući da je manje-više riječ o ljudima koji u životu nisu digli ništa teže od ožice, a uz to o ničemu ne znaju ništa, naklapanja o turizmu dobro su im došla.
U naklapanju o održivom turizmu svakako prednjači SDP-ova kandidatkinja za gradonačelnicu Tatjana Šimac Bonačić. Njezina priča o održivom turizmu nije ništa drugo nego jeftino zapakiran spin. Naime, dok ona javnosti pokušava prodati priču o gradu kojeg guši turizam, jer je u njemu više turista nego stanovnika, apartmani u adaptiranoj kući njezina supruga, a koju kao adresu prebivališta navodi jedna od njezinih kćeri, ne samo da su odavno bukirani, nego njezina kćer sa suprugom i djecom, u njima uopće ne stanuje. Umjesto u povijesnoj jezgri živi u Sustjepanu.
Postovi koje na temu održivog turizma plasira na svojoj Facebook stranici, osim što su uvreda za zdrav razum, svjedoče jednoj velikoj dozi licemjerja SDP-ove kandidatkinje za gradonačelnicu jer kad biračima nudi obrazac koji sama ne može slijediti onda to nije ništa drugo nego licemjerje.
Supružnici Bonačić odavno su se iz kuće u Palmotićevoj 24 iselili u Solitudo. Nakon što je adaptirana za iznajmljivanje, prebivalište na toj adresi prijavljuje njezina kćer, iako zapravo stanuje u Sustjepanu. Osim što ne stanuje u kući adaptiranoj za afitavanje, postavlja se pitanje je li kćer SDP-ove gradonačelničke kandidatkinje, s obzirom da je majka, posegnula i za pozamašnom rodiljnom naknadom od 10 tisuća kuna na koju imaju pravo stanovnici povijesne jezgre?
Inače, Zavod za obnovu Dubrovnika nedavno je predstavio prve rezultate Demografske obnove i internog popisa stanovništva povijesne gradske jezgre. Prema tom istraživanju u povijesnoj jezgri u 568 kućanstva živi 1557 stanovnika. Je li i kuća obitelji Bonačić zavedena kao kućanstvo ili objekt za iznajmljivanje? Ako je zavedena kao kućanstvo onda su i osobe prijavljene na adresi Palmotićeva 24 zavedeni kao stanovnici povijesne jezgre, iako oni to zapravo nisu. No, to su pitanja na koje bi odgovore trebala ponuditi sama Šimac Bonačić.
Obitelj kćeri Šimac Bonačić nije ni prva ni zadnja koja je kuću ili stan u povijesnoj jezgri adaptirala za afitavanje te objekt u kojem zapravo ne stanuju navela kao mjesto prebivališta. No, razlika između obitelji Šimac Bonačić i drugih koji su napravili je u tome što ovi drugi ne „prolijevaju“ pamet.
SDP-ova kandidatkinja Šimac Bonačić niti u predkampanji, a niti u ovom službenom dijelu kampanje još uvijek nije objasnila značenje slogana „Grad za nas“, na kojem toliko uporno inzistira.
No, vizija tog „Grada za nas“ kakvog nudi Šimac Bonačić i više je nego jasna. U njezinu „Gradu za nas“ lažno ćemo se prijavljivati na adresu na kojoj niti ne stanujemo. Objekt ćemo adaptirati u sobe i apartmane koje ćemo afitavat za minimalnih 100 eura po noćenju.
Ako je Dubrovnik „uništena destinacija iz snova“, kakvom je u svojim Facebook postovima vidi Šimac Bonačić dok nudi „održivi turizam koji može izdržati i grad i stanovnici“, a što je kako tvrdi „strateški projekt za Dubrovnik u gradonačelničkom programu“, možda da nagovori kćer da zatvori apartmane i preseli se u povijesnu jezgru kao njezina stvarna stanovnica.
Inače, u Hrvatskoj, zemlji prepunoj turističkih odredišta , posljednjih je godina postao nešto popularniji taj termin - održivi turizma. Oni koji turizam razumiju reći će kako je održivi turizam floskula kojom se razbacuju političari i stručnjaci za prodaju magle.
Baš maglu posljednja dva mjeseca prodaje Šimac Bonačić jer za taj održivi turizam koji nudi još nije objasnila na koji će ga način postići, a još manje zna objasniti što jednu regiju, destinaciju ili proizvod čini posebnim. Toliko je praznih riječi izgovorila o održivom turizmu, a još joj nije do glave došlo da je održivi turizam zapravo pametno raspolaganje turističkim resursima.
Eh, da, „pametno“ je zaključila jučer na jednom skupu kako grad koji bilježi 3 milijuna turista nema suvenir. Možda jednostavno ne može shvatiti definiciju suvenira. Osim ako nam suvenir ne bi trebala izraditi njezina druga kćer, koja je već radila na izradi nekih vizualnih identiteta na raznim gradskim projektima, nekih tvrtki i ustanova u vlasništvu Grada jer u tom „Gradu za nas“ moglo bi se naći mjesta i za nepotizam.