Sa svojih 17, 18 godina on je spremno i nasmijano pozirao. Onako, kao da se slikava za osobnu iskaznicu. Uozbiljio se, pogledao malo oko sebe, podigao jednu usnu i dao znak da je spreman da ga se fotografira... Baš onako nenametljivo kako i priliči mladiću tih godina. Ali, on je bio u ustaškoj "Za dom spremni" majici. Bilo je to za vrijeme maturantske povorke u Dubrovniku što je za ovu priču najmanje važno. Moglo je biti i u Zagrebu ili Osijeku. Kao što je bilo i u Zagrebu ili Osijeku.
Sve bi to bilo lakše da je on recimo razbijao i lomio uz maturantsku povorku, tada bi smisao bio potpun. I, ne bi tu bilo puno za razmišljati. Ovako, nešto nedostaje. I, čovjekoliki nose ustaške majice, zar ne?
Kako ne treba smisao tražiti svugdje, ovog mladića ostavit ćemo da sam sebe kroz život objasni. No, nameću se tu neka druga pitanja oko ove pošasti u hrvatskom, a eto i dubrovačkom društvu. Radi se o ustaštvu i mladima. U redu, uvijek će postojati neonacisti, s tetovažama svojih raznoraznih orlova ili bodeža. Sračunati su u život kao dio već i supkulture.
No, što je s onim „običnima“, djeci koja eto jednostavno vole pjevati o kućama Maksovih mesara, kamionima što kroz Imotski žure i Neretvi što nosi Srbe nizvodno. Oni koji će pozavršavati nekakve fakultute, koji se svakog dana viđaju na ulici. Neki će reći da je njihov problem u optoru. Otporu prema čemu? Što je uopće otpor?
Otpor može biti i sve ono što se ne smije. No, u Hrvatskoj bi tako otpor trebalo biti poistovjećivanje s ustaštvom jer je to ono što se ne smije? Ne, nema to veze s otporom. Ima isključivo veze s pomanjkanjem obrazovanja i inteligencije, ali i s tim što se u Hrvatskoj ustaštvo itekako smije.
U zemlji poremećenih odnosa gdje premijer nema muda osuditi i skinuti sramnu ploču u Jasenovcu, na TV kalendaru o oslobađanju Zagreba od strane partizana spominje se Tito u negativnom kontekstu, a predsjednica države diže glas protiv zabrane koncerta fašiste u susjednoj zemlji s porukom da pjesma spaja (koje li ironije u konkretnom slučaju), što očekivati od mladeži?
Zašto ti mladi kao otpor ne posegnu za crvenim majicama i karanfilima kao simbolima napretka i nade, zašto ne veličaju antifašizam kao civilizacijsku tekovinu? I, u ovakvoj hrvatskoj gdje je antifašizam tek i jedino dio ustavnog folklora, kao otpor!
Nažalost, jasno je zašto. Uvijek je lakše prigrliti tamu nego svjetlo. Toliko bolno i jednostavno. A kad je tama ozakonjena onda je jasno gdje smo se i kako točno sapleli o vlastito poimanje sramne povijesti, zbog svakog čovjekolikog ustaše po glavi stanovnika.