Nakon što su članovi obitelji Pera Bakića, po kojem je nazvana ulica na Ilijinoj glavici, u otvorenim pismima demantirali da je bio ustaša te je najavljeno i pokretanje tužbe ukoliko gradonačelnik Dubrovnika Mato Franković ustraje u promjeni naziva ulice pod izlikom da je Bakić bio ustaša, istraga Dubrovnikpressa pokazuje da su iz Svjetskog židovskog kongresa uistinu pogriješili olako prozivajući Pera Bakića ustašom. Konkretnog dokaza za to naime nema.
Svjetski židovski kongres, koji je gradonačelniku Frankoviću zahtjev za promjenom imena ulice poslao još prije dvije i pol godine, učinio je to bez ikakve popratne dokumentacije, pozivajući se samo na navode iz knjiga Nikole Anića i Iva Rojnice i rada dr. sc. Franka Miroševića za Zavod za povijesne znanosti HAZU u Zadru.
DR. SC. FRANKO MIROŠEVIĆ: PERO BAKIĆ NIJE BIO USTAŠA
„Svjetski židovski kongres je 26. siječnja 2022. godine s partnerima poslao prijedlog za preimenovanje dviju ulica nazvanih po pripadnicima ustaškog pokreta i dužnosnicima NDH, a riječ je o Ulici dr. Ante Sugje i Ulici Pera Bakića.” - naveli su iz Svjetskog židovskog kongresa za Dubrovnikpress, a na naš upit na osnovu čega su zaključili da je Pero Bakić bio ustaški dužnosnik, kao izvor informacija su istaknuli navedene knjige i rad.
No, i sam jedan od autora, dr. sc. Franko Mirošević demantirao je navode kako je Pero Bakić bio ustaški dužnosnik.
Dr. sc. Franko Mirošević povjesničar je koji je objavio više od 80 znanstvenih rasprava i šest znanstvenih monografija o političkoj i gospodarskoj povijesti Dalmacije od 1918. do 1945. godine, a autor je i nekoliko dijela o Dubrovniku u razdoblju od 1941. do 1945. godine.
Iz Svjetskog židovskog kongresa, zaključujući kako je Pero Bakić bio ustaša, pozivaju se na njegov navod iz rada „Dubrovnik i dubrovački kotar od Banovine Hrvatske do talijanske reokupacije (od rujna 1939. do rujna 1941.)”.
„Sve ustaške ustanove objedinjavao je GUS kao vrhovna uprava i vodstvo pokreta za cijelu državu. Stožer, logori i tabori bili su svojevrsni stupovi ustaškog režima, iznad upravne vlasti. Oni su bili dosljedni provoditelji ustaške politike, posebno kad je riječ o provođenju rasne politike i progona vezanih uz nju. U Dubrovniku se prvih dana ustaške vlasti stvorila jedna skupina ustaša, koja se isticala u provođenju terora nad Srbima i Židovima. Njihov čelnik bio je prijeratni ustaša Antun Dužević, a uz njega su bili Marčelo Brkan, Luka Butigan, Petar Bakić, Frano Bani, Ivo Juvanić, Vlaho Matičević i drugi.” - piše tako u radu za HAZU dr. sc. Franko Mirošević.
No, Mirošević za Dubrovnikpress ističe kako Pero Bakić nije bio ustaša.
- Mogu reći da je među tim ustašama Pero Bakić bio na samo jednom sastanku i više ga se u dokumentima ne nalazi. Prema tome, on je vjerojatno čovjek koji je bio član HSS-a, koji je bio u tzv. Hrvatskoj zaštiti sve dok ustaška vlast nije izgubila svu vlast koju je imala u Dubrovniku nakon događaja u Rudinama. Dakle, većina onih koji su bili na tom prvom sastanku je ostala i bila tamo kad su činjeni zločini, ali on nije bio tamo. - kaže dr. sc. Franko Mirošević za Dubrovnikpress.
On inače u knjizi „Dubrovački kotar u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj” za Bakića navodi sljedeće: „Prvih dana ustaške vlasti u Dubrovniku u gradu se bila okupila skupina ustaša (Marčelo Brkan, Luka Butigan, Petar Bakić, Frano Banić, Ivo Juvančić, Vlaho Matičević i drugi), koja se isticala u provođenju terora nad Srbima i Židovima. Predvodio ih je prijeratni ustaša Antun Dužević.”
Ipak, dr. sc. Franko Mirošević danas ističe:
- Po mom mišljenju, ono u dokumentu što stoji, dano je površno i ja sam ga kao takvoga i uzeo, ali kad se to sve skupa sagleda, ispada da Pero Bakić nije bio to što piše u tom jednom dokumentu. Da je bio ustaša, otamo više ne bi mogao izaći. Ako bi pokušao otići, ubili bi ga. On je ostao čist i poslije je imao problema nakon oslobođenja Dubrovnika i otišao je u škripare i poginuo je. Čim on nije bio prisutan na ubojstvima Srba i Židova kod Mlina, to je dokaz da on nije bio s ustašama. - kazao je dr. sc. Franko Mirošević.
PERO BAKIĆ SURAĐIVAO JE S PARTIZANIMA
Iako se spominje na taj način, da Pero Bakić nije bio ustaša siguran je i dr. sc. Jakša Raguž, povjesničar. On navodi da je Bakić surađivao i s partizanima.
- Pero Bakić bio je pripadnik HSS-a i zapovjednik Odreda narodne zaštite koju je HSS organizirao na prostoru cijele tadašnje Banovine Hrvatske. Što se tiče njegova političkog djelovanja, partizani su ga, nakon što su zauzeli Dubrovnik i Konavle, imenovali u Narodno oslobodilački odbor za taj prostor, a ne bi ga uključili da je iti malo bio kompromitiran, bilo kao ustaša, bilo kao zločinac. Čovjek nije imao nikakav krimen na sebi, što su i partizani prepoznali, ali je ponašanje partizana na području Konavala bio razlog zbog kojega se Pero Bakić pobunio. - kaže dr. sc. Jakša Raguž.
- Okupio je dio pripadnika Narodne zaštite i s protukomunističkom gerilom otišao u Snježnicu. Htio je izazvati bunt naroda protiv komunističkog nasilja. Naime, tijekom mjeseci komunističke vlasti u Konavlima je poginulo više stanovnika nego u četiri godine rata, a on to kao narodni tribun nije mogao trpjeti. Izdan je od jedne osobe s kojom je bio blizak. Teško ranjen doveden je u zatvor u Vili Rašica, brutalno je zlostavljan i ubijen. - kazao je povjesničar dr. sc. Jakša Raguž.
Da je Bakić imao kontakte s partizanima navodi se i u zborniku „Dubrovnik u Narodno oslobodilačkoj borbi u socijalističkoj revoluciji 1941 – 1945”.
„U isto vrijeme prema direktivi Okružnog komiteta KPH pokušalo se razgovarati s Perom Bakićem iz Čilipa, koji je tada bio komandant Hrvatske seljačke zaštite. Pošto sekretar KK KPH Niko Obradović nije uspio, zadatak je povjerio Pavu Čupiću. On je preko Pavuna Vezilića, tajnika NOO Čilipi, uspio dogovoriti sastanak s Bakićem u jednom šumarku između Čilipa i mora. Uz pomoć Vezilića uspio je Bakića uvjeriti da ide na okružnu konferenciju JNOF-e na Lastovo. Međutim, nakon razgovora s Rokom Mišetićem i popom Lukom Antunovićem, Bakić je odustao od prvobitne odluke. Nakon oslobođenja Konavala organizira grupu odmetnika kojoj se stavio na čelo.”- navodi se u spomenutom zborniku u tekstu „Razvoj NOO-a u Konavlima u toku NOB-e (1941 – 1945)” autora Pava Čupića i Mata Bratičevića.
POISTOVJEĆIVANJE HSS-OVACA I USTAŠA, A JEDINI INKRIMINIRAJUĆI NAVOD, ONAJ NIKOLE ANIĆA, UPITNE JE ISTINITOSTI
Svjetski židovski kongres poziva se i na isječak iz knjige ustaše Iva Rojnice „Susreti i doživljaji 1975. - 1990.”, koji je inače bio ustaški povjerenik za Dubrovnik. No, izgleda da u Svjetskom židovskom kongresu nisu najbolje protumačili njegov zapis te su HSS-ovce poistovjetili s ustašama.
„(...) Tako je u izvješću OZN-e južnodalmatinskog područja od 22. studenog 1944. predloženo „da se ovo 'kolo' razbije u zametku”. HSS je naročiti problem predstavljao u Konavlima gdje je bio najjači, a među tamošnjim HSS-ovcima isticao se upravo Pero Bakić, „aktivni naš protivnik, Mačekovac, iz Čilipa – Konavle”. Štoviše, „kada su otišle ustaše iz Konavala povukao se u ilegalstvo i danas se nalazi u šumi”, a s njime se nalazilo još nekoliko križara „pa su vjerojatno povezani i sa četnicima koji se ponekad viđaju na tom području”. Nakon proslave sv. Vlaha u Dubrovniku u veljači 1945., pojavili su se letci u kojima su navodno „veličani” Pavelić i Maček. Govoreći o pokušaju uspostave kontakta s Bakićem, Jakov Andrijuci, jedan od uhićenih poznanika dominikanca fra Dominik Barača, izjavio je da je skupina Dubrovčana povezana s Baračem razgovarala o Bakićevim navodnim vezama s Englezima koji su ga navodno uzdržavali te navodnom Bakićevu boravku u Italiji te je zaključeno da je potrebno provjeriti ove navode i uspostaviti vezu s Bakićem zbog čega mu je upućeno pismo. Ovaj primjer također potvrđuje da su sudionici protukomunističkog otpora barem na nekim područjima Hrvatske održavali ne samo vjeru u Mačeka nego i nadu u pomoć od strane zapadnih saveznika.” - citirali su iz Svjetskog židovskog kongresa izvadak iz knjige Iva Rojnice odgovarajući na naš upit na osnovu čega su zaključili da je Pero Bakić bio ustaša.
Zapravo jedini inkriminirajući navod o Peru Bakiću kao ustaši, ali upitne istinitosti, nalazi se u knjizi „Dubrovnik u Drugom svjetskom ratu (1941. – 1945.) – Od okupacije do oslobođenja” autora Nikole Anića, a na koji se, bez popratne dokumentacije, pozivaju u Svjetskom židovskom kongresu. Anić naime navodi kako je Bakić bio „glavni organizator ustaške milicije u Konavlima”.
„Pero Bakić Đurin, rođen je 1902. u Čilipima, bio je u rukovodstvu HSS-a i zapovjednik Mačekove zaštite. Pristupio je okupatoru. Bio je glavni organizator ustaške milicije u Konavlima, a poslije oslobođenja Dubrovnika glavni organizator škripara u Konavoskim brdima. U početku je mislio pristupiti narodnom otporu okupatoru, ali je po nagovoru drugih lidera HSS-a od toga odustao, da bi kasnije, kako rekosmo, vodio akcije konavoskih škripara. Suđeno mu je, ali je umro u Dubrovačkoj bolnici 1945. godine. Nakon rata konfiscirana mu je imovina kao narodnom neprijatelju.” - Anićev je citat kojeg ističu iz Svjetskog židovskog kongresa.
No, ustaška milicija nije postojala. Naime, postojala je Ustaška nadzorna služba, a iz navedenog citata nije jasno je li Anić piše o njoj ili je Hrvatsku seljačku zaštitu, za koju se navodi da joj je pripadao Bakić, jednostavno nazvao „ustaškom milicijom” poistovjećujući ustaše i „mačekovce”.
NAVODI OZN-E POTVRĐUJU KAKO, IAKO NAORUŽAN, BAKIĆ NIJE ČAK NI SUDJELOVAO U ORUŽANIM AKCIJAMA PROTIV NOVE VLASTI
Hrvatsku seljačku zaštitu spominje i autor Mato Gluhan u tekstu „Stanje uoči rata i u toku NOB-a u zapadnom dijelu Konavala” u već spomenutoj knjizi, zborniku „Dubrovnik u Narodno oslobodilačkoj borbi u socijalističkoj revoluciji 1941. – 1945.”, gdje navodi:
„Partijska organizacija u zapadnom dijelu Konavala pokušala je u dva navrata da pridobije Pera Bakića za suradnju s NOP-om. Bakić je bio ugledan čovjek u Konavlima i značajna ličnost još prije rata. Bio je u rukovodstvu HSS-a i zapovjednik Hrvatske seljačke zaštite. Prve razgovore s njime vodio je rukovodilac NOP-a u Konavlima Pasko Čupić. Međutim, za sva naša nastojanja i uvjeravanja – on je odbio suradnju.” - piše Gluhan.
Gluhan također navodi kako se po dolasku II. dalmatinske brigade u Konavle „Bakić povlači u ilegalnost i stvara svoju grupu protiv naše vlasti”.
„U tom vremenu provedena je mobilizacija svih mlađih godišta i veći dio mladih i neiskusnih boraca upućen je u borbu u Boku kotorsku. Jedan dio poginuo je već u prvim borbama pa je došlo do panike kod ovih drugih i kad je 2. dalmatinska brigada krenula za Široki Brijeg i Mostar ovi obeshrabljeni bježe iz brigade. Jedan dio njih priključuje se Bakićevoj grupi, a drugi se kao škripari sakrivaju. Bakićeva grupa i ovi drugi škripari postaju problem u Konavlima pa su u drugoj polovici veljače 1945. godine upućene jedinice XIII. Južno - dalmatinske brigade na sedmodnevno čišćenje terena Konavala i jednog dijela Župe.” - piše Mato Gluhan.
U istoj knjizi, autor Ivan Jeričević Ćompo u članku „Razvitak obavještajne službe i rad OZN-e na dubrovačkom području”, navodi:
„U šumi se u to vrijeme, prilikom sprovođenja mobilizacije za NOV na terenu Konavala odmetnulo oko 165, a u Dubrovačkom primorju oko 45 tzv. škripara. Odmetanje ovih u ilegalnost imalo je osobine „zelenog kadra” negoli nekog aktivnog otpora prema novoj vlasti. Oni, takoreći, nisu učestvovali u nikakvim oružanim akcijama protiv nove vlasti, iako je većina posjedovala oružje, ali samo njihovo postojanje opterećivalo je političku situaciju ovog kraja iz više razloga. Najprije, toliki broj nije stupio u NOV, bili su naoružani, angažirali su znatno naše snage koje su mogle biti korisnije upotrebljene, otežavali su rad naših aktivista na terenu, angažirali su u jatakovanju, a time i u radu u korist neprijatelja, veći broj rodbine i drugih lica. Što je najgore, njihovo postojanje bilo je potencijalna opasnost ukoliko bi došlo do nemira u zemlji ili intervencije iz vani da automatski postanu aktivni borci na strani neprijatelja.” - piše Ivan Jeričević Ćompo.
„Njihovi pokušaji da stupe u kontakt s viđenijim HSS-ovcima, klerom, zapadnim saveznicima i četničkim ostacima potpuno su utvrdili njihovu opasnost. Zato su uslijedile, zavisno od pojedinog slučaja, naše brze i efikasne mjere tako da su kroz nekoliko mjeseci, ali uglavnom do kraja rata, bili kao pojava likvidirani (među prvima u Dalmaciji). Među njima, najistaknutiji je bio Pero Bakić iz Konavala, bivši komandant Mačekove zaštite. On je početkom 1945. ranjen od naše patrole i uhvaćen pa je uskoro od zadobivenih rana preminuo u dubrovačkoj bolnici.” - naveo je Ivan Jeričević Ćompo što također pokazuje da Pero Bakić nije bio ustaša već samo antikomunista.
DR. SC. JAKŠA RAGUŽ: SVJETSKOM ŽIDOVSKOM KONGRESU NETKO JE DAO KRIVE PODATKE
I dok se čeka i službeni prijedlog gradonačelnika Mata Frankovića, na zahtjev Svjetskog židovskog kongresa, da se izmjeni naziv ulice na Ilijinoj glavici, povjesničar Jakša Raguž smatra kako je Svjetskom židovskom kongresu, kad je Bakić u pitanju, netko dao krive podatke.
- Ulicu koju je dobio, dobio je primarno kao pripadnik protukomunističke gerile protiv totalitarnog režima, nema nikakav krimen. Mislim da je Svjetskom židovskom kongresu netko dao krive informacije. Za stradanje Židovske zajednice u Dubrovniku primarno su odgovorni Talijani, Dubrovnik je bio pod talijanskom okupacijom, oni su ih deportirali u logor Lopar na Rabu, to nema veze s Bakićem i HSS-om. To su ljudi koji jednostavno nisu mogli trpiti nasilje komunizma, ubijanje, strijeljanja, eksproprijaciju zemljišta, punjenje zatvora. On je bio u partizanskom Narodno oslobodilačkom odboru u koji je mobilizirano masu mladića bez ikakvog iskustva. U roku od šest mjeseci od oslobođenja Konavala, u bitkama koje su potom uslijedile, poput napada na Risan ili u kninskoj bitci, poginulo je više od 80 mladih iz Konavala, što je za to područje bio iznimno veliki broj. - rekao je dr. sc. Raguž, koji je odgovorio i na pitanje kad je pokrenuta inicijativa da se ulica na Ilijinoj glavici nazove po Peru Bakiću.
- Prijedlog za nazivanje ulice po Peru Bakiću, kao žrtvi otporu komunističkom teroru, podnio je njegov neput Luka Korda devedesetih godina kad je bio predsjednik HDZ-a u Dubrovniku. - kazao je povjesničar dr. sc. Jakša Raguž.