OK, izabrali ste svoje općinske, gradske i županijske vijećnike, i što sad... Koga oni zastupaju? Trebali bi zastupati interes građana i svojih općina, gradova, županija. Radit će oni i to, kao što će zastupati nerijetko i stranačke pa ponekad i svoje osobne interese, sjetimo se samo kako su u Dubrovniku Maro Kristić i srđevci pokušali pod javni interes progurati nadogradnju na Babinom kuku iako nikome nije bilo jasno gdje bi to pobogu u izgradnji apartmana bio zajednički interes i dobrobit za lokalnu zajednicu. No, na stranu sad to, ostaje uistinu ono pitanje koga oni zastupaju.
Nažalost, općinski, gradski i županijski vijećnici zastupaju uglavnom interese svojih poznanika, prijatelja, susjeda, rodbine i stranačkih kolega, što ne znači da se ti interesi nužno ne poklapaju s dobrobiti šire zajednice, ali muku u želucu izazivaju njihove riječi kada kažu „građani mi govore”... Koji građani?! Gdje to građani mogu doći do svojih vijećnika, na koji način, kada? Osim poznanika, susjeda, prijatelja i rodbine njima građani ne govore zapravo ništa, ili govore rijetko, dapače većina građana niti ne poznaje sastav nekog Gradskog vijeća ili Županijske skupštine niti im se imaju gdje obratiti sa svojim problemima. Možda eto ako im pošalju poruku na Facebooku, onima koji profil imaju pa ovi ako vide – vide.
U malomišćanskim i seoskim sredinama koje imaju svoje općine, a takvih u Dubrovačko – neretvanskoj županiji nije malo, to doduše ne predstavlja neki veliki problem, svatko svakog tu zna, zna i što je danas jeo za objed, ali gdje se to prosječni građanin Dubrovnika, Metkovića, Ploča ili Korčule, Blata, raštrkanih Konavala, Župe dubrovačke i sl. može obratiti „svom” vijećniku ili vijećnici.
Istina, govore vijećnici o općim problemima, prometnim gužvama ili možda prekomjernoj gradnji, ali uz te opće, gomila je onih „malih”, „sitnih” problema s kojima se građani susreću svakodnevno, a koje bi voljeli nekome iznijeti. Nažalost, ne mogu ih uglavnom iznijeti ni nekom u gradskom kotaru ili mjesnom odboru, ali to je opet druga priča, držimo se sad gradskih, općinskih i županijskih vijećnika.
A oni, e oni su „slomili” noge ovih dana u kampanji, gurali se po štandovima, išli po trgovima, placama i pjacama, obilazili kvartove, sve za glas, a kad glas dobiju, dragi naši sugrađani i sumještani, a tko vas hebe do sljedećih izbora.
Ima naravno i onih koji nemaju svoje prostore, ali brojne stranke jednako tako dobile su od jedinica lokalne samouprave uz „kikiriki najam” prostore u kojima djeluju, zakon im to omogućava, a zakon bi im jednako tako trebao nametnuti i obavezu da u tim ili, ako ih nemaju, u prostorima općina i gradova, budu dostupni svim zainteresiranim za njihov (ne)rad i za rješavanje i iznošenje mještanskih i gradskih problema, recimo – jednom tjedno nekoliko sati. Onda bi oni uistinu mogli reći, „građani me pitaju”.
Suprotno tome, 99 posto budućih općinskih, gradskih i županijskih vijećnika nemaju javno objavljen čak ni neki e-mail na kojima bi im se netko uistinu mogao i obratiti. Ne daj Bože da objave broj mobitela pa da ih stariji građani, ne baš vični elektroničkoj komunikaciji, mogu nešto pitati. Bilo bi to previše za njih, ne da im se „peglat” s tamo nekim ljudima koji bi ih dušili sa svakojakim problemima. Onda možda, eto ne budi im teško, kao što su to u kampanji radili – neka jednom tjedno postave štandove. Inače, za ovakve stvari, osim samih vijećnika, stranke dobivaju naknade, redovno, za djelovanje, samo oni djelovanje ne doživljaju na način da se ono odnosi na one čije bi interese trebali zastupati.