Uz sva zbivanja oko krize vlasti, afere Agrokor, ali i u jeku lokalnih izbora, pomalo nečujno prošla je najava ministra zdravstva Milana Kujundžića kako bi dopunsko zdravstvo moglo postati obavezno. Nije on to rekao izričito, ali sama činjenica da je opciju spomenuo govori za sebe.
Ukratko, Kujundžić je rekao da treba što prije otvoriti temu prihoda hrvatskog zdravstva, ustvrdivši kako se sa sadašnje 23 milijarde kuna ne može očuvati njegova dostupnost i kvaliteta, pri čemu postoji i rizik da se sustav uruši. Upozorio je da samo trećina građana uplaćuje doprinose za zdravstveno osiguranje, dok svi drugi koriste zdravstveni sustav bez osobnog plaćanja, a prema njegovom mišljenju, "trebalo bi težiti prema 50 posto građana koji plaćaju doprinose, kao u većini europskih zemalja". Pritom je naveo primjer Slovenije gdje je nedavno ukinuto dopunsko osiguranje tako što je pretvoreno u obvezno.
U Hrvatskoj dopunsko zdravstveno osiguranje košta 70 kuna mjesečno. Pak, u Sloveniji dopunsko osiguranje plaćaju svi, prema dohodovnim razredima, oni na "minimalcu" za dopunsko osiguranje izdvajaju 20 eura mjesečno, dok oni čija plaća pet puta premašuje prosjekt za dopunsko zdravstveno osiguranje izdvajaju 75 eura mjesečno.
No, je li to idealan modus za Hrvatsku, odnosno može li se u Hrvatskoj ići putem Slovenije, u kojoj je standard života ipak nešto bolji? U situaciji u kojoj se dug u hrvatskom zdravstvu generira izuzetno brzo, a bolnicama navodno prijeti da ostanu bez lijekova, nešto se mora napraviti.
Ali, je li se baš mora ići s nametima? Naime, pretvaranje dopunskog osiguranja u obavezno nije ništa drugo nego namet građanima, barem sve dok sama država nije uređena tako da građani to mogu podnijeti.
Stoga, ako dopunsko osiguranje postane obavezno, ne radi se tu o ničemu drugome već o sumraku hrvatskog zdravstva.