Dubrovnik je ponovo postao vijest, a ni manje ni više najavljena je njegova smrt u kontekstu gužvi i kruzera, kako barem piše britanski The Telegraph. I tu zapravo, o očitom budućem pokojniku, nije rečeno ništa previše novoga. Gužve, turisti s kruzera koji samo kupe sladoled, devastacija, apartmanizacija... Niz je lako nastaviti.
Ovu priču dodatno je osnažila i situacija od petka, odnosno fotografija koja kazuje o silnoj gomili gostiju koju jednostavno ne mogu ući u povijesnu jezgru. Valjda, u tom trenutku, bilo ih je graničnih osam tisuća ljudi, brojka koja je za maleni grad poput Dubrovniku uistinu enormna. No, ova priča o Dubrovniku, zapravo jako je slična svakoj drugoj turističkoj priči o Dubrovniku, ali poput svake druge, jednako ne odgovara na temeljno pitanje, kome je stalo da se stvari promjene?
Kako bi se lakše prišlo ovome pitanju, treba reći i kako je istina da je mnogo toga odrađeno preko koljena. Nema smisla da jedan dan ne pristigne nijedan kruzer, a da neki drugi dan pristane njih pet, koji, jasno je to, po svojoj prirodi onda rade ogromne gužve. Demagoški bi se bilo sjećati s kojom radošću je dočekan prvi kruzer nakon rata ili koliko su onda prve suvenirnice bile zapravo pokazatelj dobre nade za sami Grad. No, danas je drugo vrijeme, koje se može promatrati samo kroz sadašnji kontekst, koji govori da neke stavke uistinu nisu održive. Kao što uostalom nije održiv niti toliki broj stolova i stolica pa i famoznih suvenirnica koje sad svakome smetaju ili restorana s Ledo lignjama.
No, ponovo, kome je, dakle, stalo da se to promijeni? Samim građanima sigurno nije, odnosno nije većini, jer oni su upravo doveli do ove situacije prodajom stanova ili pretvaranjem istih u apartmane. Što nije za zamjeriti budući da je računica za njih u praksi itekako funkcionalna. Vlastima, dakako, itekako odgovara što veći priljev gostiju koji opet generira veći priljev solada u gradsku blagajnu. Pa, kad je već tome tako, kad je situacija očiti "win-win" za većinu, možda je vrijeme i da se ta većina poklopi po ušima, budući da upravo od te većine i pristižu stalne kritike dubrovačkog modusa funkcioniranja.
A modus je takav da se jednostavno malo tko pridržava onoga natpisa u Kneževome dvoru koji jasno kazuje o javnome i privatnome. Pa onda, čemu uopće daljnje filozofiranje? Sve lamentacije tu nisu ništa drugo nego nepotrebna iščuđavanja dvostrukih mjerila. Dubrovnik je očito odabrao svoj put, zakonom većine odabrao je privatno.