Neki dan je opet počela škola, autobusi su opet popunjeni. Svugdje sretna lica profesora i učenika. I putnici su razdragani, jer kome se vozi u polupraznim autobusima. Neka nas što više u autobusima! Jer sam možeš i doma bit! Gužve su poželjne jer se međusobnim trljanjem oslobađa toplina, prijeko potrebna u ove ledene zimske dane.
U stražnjem dijelu busa, sjedi lik u vidno alkoholiziranom stanju koji sam sebi nešto priča u bradu. Spominje votku i nekome „jebe majku“.
Njoka ispod desnog oka, crven nos i rasječena gornja usna, neosporni su svjedoci nedavnog susreta njegove face s nečijom šakom.
Pijan ko dvije majke, antidomoljubno raspoložen, okrenuo se vlastitoj interpretaciji domoljubne uspješnice čiji su taktovi bezbrižno tekli niz radio valove: „Nemir je u kurcima, a ljubav u nama, ima samo jedna istina...“
- Je li tako gospođo? – upita stariju ženu na sjedalu ispred sebe.
- A u tebe je tako sinko vjerujem, ti si mlad, a u mene je potpuno obratno. U mene je prošlo vrijeme takvih nemira, a nemir mi je u srcu, što od godina, a što od gledanja svega ovoga što nas okružuje.
- Eee,eee je'la da sam upravu?
- Jesi, jesi.
Okuražen riječima odobravanja, umjetnik nastavlja interpretaciju: „Moja domovina, moja doomoooviiinaa...Više nema zlatnog žita, samo kita, samo kita! Moja zemljo Hrvatska.“
- Je li bilo dobro? – pita dok mu se oči susreću s korijenom nosa, a jezik u slobodnom padu visi iz usta.
- Nije bilo dobro! Bilo je odlično! – reče žena.
- E hvala ti, hvala ti dobra mila majko! Draga starice! Stara kraljice! Nemoj se ti mene bojat! Živjela ti meni i svima nama sto godina! Je li tako ljudi? A da si bar mlađa kojih pedeset! Uf, uffff kako te volim!
Grli je halapljivo, tapše po leđima i onda uhvati objema rukama za onu vunenu kapu ispod koje su škiljile samo oči, vještim manevrom je potegne unatrag i stade je cmokati serijom poljubaca posred čela da je sve zvonilo.
Žena se vrlo glasno smije dok s rupcem sekava čelo, a on izlazi iz busa i započinje ponovo: „Mojaaaa dooomooovinaa. Moja doomoviiiiina!“