U lovu na lignje nije osobito rijedak prilov, odnosno ulov drugih stanovnika mora. To su ponajprije sipe i ostali glavonošci, ali i ribe, najčešće grabljivice. No, kao nijedne prije, ove godine ostvaruju se brojni ulovi, zapravo slučajna kačenja jednog morskog organizma kojeg ogromna većina ribolovaca dosad, čak i ribara, ne samo da nikada nije ulovila, nego ni vidjela. Isti organizam je sve češći prilov i u kočarenju te u lovu bulentinom na mekanom dnu. To ne mora biti pokazatelj njegove sve veće brojnosti, što bi bilo dobro jer filtriraju more, ali je sigurno pokazatelj još uvijek relativne očuvanosti jadranskog ekosustava.
Radi se o morskom peru, zapravo dvije vrste iz obitelji morskih peraca (Pennatulidae) koje nastanjuju Jadran. Jedna je Pteroeides spinosum, kod nas poznat kao morsko pero i perjanica bodljikava, a droga je Pennatula phosphorea, našeg imena crvena perjatica i također - morsko pero.
Imena duguju tome što podsjećaju na ptičje pero. Mekani su i na prvi pogled gotovo biljnog izgleda. Međutim, niti su biljke niti pera, nego mekani koralji - kolonija genski identičnih jedinki ili polipa. „Stabalce“, dugo do pola metra, im je primarni polip koji nosi „krošnju“, a ona se sastoji od bočnih nastavaka - lamela s mnoštvom sitnih polipa na leđnoj strani koralja, čije lovke podsjećaju na guste iglice koji služe za prehranjivanje kolonije te razmnožavanje.
Crveno perce ima znatno tanji donji dio stabalca žuto - narančaste boje, dok mu je ostatak purpuran. Bodljikava perjanica ima deblje i mesnatije stabalce s kraći i debljim donjim dijelom, smeđe do narančaste boje. Bočne grane su mu sivo - žute do smećkaste boje, katkad ljubičasto išaran, a polipi na njima su bijeli.
Kao i ostali koralji, morska pera se hrane organskom tvarima koju filtriraju iz mora. Žive donjim dijelom uspravno ukopani u mekano morsko dno. Skelet im čini vapnenasta struktura (skleriti) te hidroskelet - tekućina u tjelesnim šupljinama pa se mogu kretati upijanjem i izbacivanjem mora. Imaju i ograničenu mogućnost kretanja te od vremena do vremena mijenjaju mjesto boravka. Čine to tako da izrone iz dna i počnu radit uvijajućim pokretima bočnih grana. U slučaju opasnosti ili uznemiravanja mogu se potpuno uvući u sediment.
Morska perca naseljavaju sve dijelove mekanog dna Jadrana na dubinama od šest do preko sto metara pod površinom. Naselja su im većinom gusta, brojnija na sjeveru, ali lokalno vrlo omeđena.
Obje vrste, osobito crveno pero, odlikuju se sposobnošću svijetljenja plavičasto - zelenim sjajem. Kada se više puta nadražuju, valovi svjetla prolaze im duž tijela na kojemu se nalaze polipi, a na njenoj cijeloj površini sjaje svijetleće točkice.
Prema Crvenoj listi Međunarodne unije za očuvanje prirode (IUCN), morska perca su svrstana u kategoriju osjetljivih vrsta. Zato svako ulovljeno treba što prije i pažljivije osloboditi i vratiti u more.