Već prve civilizacije za koje se pouzdano zna da su razvile umijeće plovidbe morima to su činile uz pomoć jednostavnih karata i opažanja Sunca i zvijezda. No, najvažnije navigacijsko pomagalo sve do pojave pouzdanih karata, šestara i ostalih navigacijskih pomagala u 15. stoljeću, bio je dubinomjer, neprocjenjivo koristan u priobalnoj plovidbi plitkim vodama, kojima se uglavnom plovilo.
Sigurno je prvi dubinomjer bila dugačka motka, ali prva prava sprava za mjerenje dubine neosporno je bila uzica označeno u pravilnim razmacima te s utegom na kraju. Duljina uzice potrebna da se uteg okomito spusti na dno pokazuje naravno dubinu.
Dubina nije bila jedina informacija koja se može spoznati ovom spravom koja se i danas upotrebljava. Pomoću masti ili voska utisnutih u rupe s donje strane utega može se saznati i vrsta dna pod plovilom. Kad uteg dotakne dno u masu na njegovom kraju uhvatit će se pijesak, šljunak, mulj, školjke i biljke.
Ova sprava kod nas je poznata i kao škandaj, što je podomaćeno ime od Venecijanskog scandaio.
Najstarija svjedočenja korištenja dubinomjera nalaze se na slikama staroegipatskih i feničkih brodova gdje se na pramcu vidi mjeritelj koji dubinu potvrđuje dugom drvenom motkom. Prva potvrda da se mjerila dubina veća od brodskog gaza i određivao sastav dna nalazi se u drugoj knjizi „Povijest“ grčkog povjesničara Herodota (490. do 430. godine prije Krista): „Kad ploviš u Egipat, pa još imaš dan putovanja, dok ne ugledaš obalu, spusti olovnicu, naći ćeš mulj u dubini od 11 hvati.”
Druga potvrda o mjerenju dubine, a ujedno i prva u Jadranu, nalazi se u opisu putovanja koje je u godinama od 47. do 56. nakon Krista obavio sv. Pavle ( „Djela apostolska” 27. poglavlje, stih 27 i 28): „Godine 59. četrnaestog dana oluja je zanijela brod u Jadransko more i nosila k obali. Oko pola noći mornarima se učinilo da se nalaze blizu nekog kopna, izmjerili su dubinu i ustanovili da iznosi 20 hvati, a pošto su još malo plovili, ponovo su mjerili i našli 15 hvati.”
Prva bilješka o mjerenjima oceanskih dubina nalazi se u Kolumbovom dnevniku, ali se ne spominju podaci. Prvu sigurnu vijest o mjerenju oceanske dubine daje tek portugalski pomorac i istraživač, vođa prvog putovanja oko svijeta, Ferdinand Magellan 1521. godine. Pokušao je izmjeriti dubinu između otoka St. Paula i Los Tiburonesa u Tihom oceanu, nadovezavši sve uzice koje je imao na brodu i spustivši tako uteg 300 metara duboko. Ne dosegnuvši dno, zaključuje da je to najdublje mjesto na kugli zemaljskoj.