Moreplovci su se u prošlosti strogo pridržavali nepisanih pravila o tome što ne smiju raditi ili unositi na brod kako bi izbjegli nesreću. Većina od tih zabrana danas se čine zabavnima ili nelogičnima, ali u to vrijeme su se shvaćale ozbiljno. Mnoga od ovih vjerovanja, prisutna i danas, nastala su u doba jedrenjaka, poput vjerovanja da banane na brodu donose nesreću.
Među ribarima još uvijek postoji uvjerenje da banane na brodu vode do lošeg ulova. Podrijetlo ovog praznovjerja seže u 18. stoljeće kada je, tijekom vrhunca španjolsko - karipske pomorske trgovine, nekoliko brodova koji su prevozili banane misteriozno nestalo bez traga.
No, za razliku od većine, za ovu pojavu postoje i praktična objašnjenja. Naime, banane brzo sazrijevaju i kvare se, ubrzavajući kvarenje obližnjih proizvoda. To za posljedicu ima stvaranje plina metana. On je lako zapaljiv i eksplozivan te lakši od zraka pa može uzrokovati eksploziju u dodiru s otvorenom vatrom, na kojoj se u vrijeme jedrenjaka kuhala hrana. Osim toga, posadu jedrenjaka smrtno su ugrožavali i otrovni pauci i zmije, koji su dospijevali u skladišta zajedno s bananama.
Danas se ti problemi rješavaju tretiranjem banana pesticidima prije skladištenja te prijevozom specijalnim brodovima poznatim kao „bananijeri” („banana boats”). Dizajnirani su za brzi transport, sa skladištima u kojima je visoka vlažnost te temperatura od 11 do 12,5 Celzijevih, uvjetima u kojima banane ne fermentiraju, ali ni ne gube na kvaliteti. Takve brodove u svojoj floti imala je „Mediteranska plovidba” iz Korčule, a kao „bananijer” građen je i „Galeb”!
Nepoželjnost banana na brodu ribari su pak pravdali time da njen miris odbija ribe. Međutim, miris ulja banane ne samo što ne odbija nego privlači mnoge ribe pa se koristi kao atraktor, pojačivač mirisa mamaca, na moru najviše u lovu salpe (sope) i cipala (cipola).
Unatoč svemu tome, „tabu o bananama” živi i dalje - mnogi kapetani turističkih i rekreacijsko ribolovnih plovila u šali zabranjuju putnicima da na brod unose banane.