Pamtim samo sretne dane. Poput onog kad je u naše živote ušla unikatna mokoška ikona, naša susjeda Cvija. Da njeno ime ne bi percipirali seljačkim, odlučila ga je promijeniti u Cvijeta. Ne u dokumentima naravno, jer to košta. Jednom prilikom je rekla Štefu iz Croatia busa:
- Zimus me je pomelo s vami! Neću više ići s vami!
Očevici kažu da je Štef blijedo pogledo ne izustivši ni riječi. Iako se nikome nikad nije predstavljao, svi su znali da se zove Štef zato jer na podlaktici ima istetovirano „Štef“ velikim slovima. Koji kurac imaš trošit riječi kad to možeš riješiti vizualno.
Moj frend Ante, koji sad znoji jaja u Irskoj, Cvijetu zove Flower i smatra je najvećom facom na svijetu. Prilikom tog zajedničkog putovanja za Zagreb, koje neće nikad zaboraviti, ona mu je u Neumu kupila i poklonila rahat lokum, iako joj je netom prije toga rekao da mu je to nešto odvratno.
Sva rastopljena od ljubavi na svoj imendan, zvala je svog muža s našeg telefona:
- Znaš li ti koji je danas dan?
- Nedjelja!
- I još i još?
- Ne znam!
- Hajde sjeti se, sjeti se!
On otamo biće opet govori da ne zna.
Glasom razdražene zvijeri rasprčila je u slušalicu:
- Sveta Cvijeta, Bog te ubio!
Neoprostivo je da ne zna za svetu Cvijetu, za koju inače svi znaju! Jadnik se sad vjerojatno ispričava i čestita imendan što u Cvijeti budi rapidnu konverziju osjećaja, pa ljupko odvraća triput:
- Hvala lijepa, hvala lijepa, hvala lijepa!
Poklapa slušalicu, okreće se prema nama i kaže:
- Kukavac nezna ni koji je dan!
Za jednu Staru godinu, radio Dubrovnik je dijelio nagrade onima koji uspiju dobiti vezu i ostave samo ime. Dobivši vezu se potpuno rastopila i poželjela im glasićem nevinog cvijeta dobru večer. Nakon uljudnog odgovora, obavijestili su je da je zadnja slušateljica u programu i da joj kao nagradu mogu ponuditi bocu šampanjca jer je jedino to ostalo. Tada im je ushićeno rekla:
- Daj šampanjac, daj šampanjac!
No imala je i još jedan, mrvicu specifičan zahtjev:
- Hoćete li mi snimiti kasetu?
- Koju?
- Od Trubadura!
Nakon kratkog muka, čuo se smijeh i uslijedio je odgovor:
- Hoćemo…vi donesite praznu kazetu i pare i ostavite na porti!
- Ne, ne pare! Ne pare!
- Kako ne pare! Samo vi dođite, donesite kazetu i pare i nema zime, nego će počet proljeće!
Počela je već odjavna špica i taktovi poznate „Serenada Gradu mom“. U jeku stiha „Volim ja moj Dubrovnik“, Cvijeta se dere u slušalicu:
- Hoćete li mi snimiti kasetu? Halo! Halo?
Odgovora nije bilo pa je svom snagom opizdila slušalicom u telefon i slušalica se slomila. Ne reagirajući na lom moje dragocjene imovine, glasno je pozdravila osoblje radio Dubrovnika:
- Ma jebo vam pas mater! U poneđeljak odma idem tamo, jamljam šampanjac i nosim im kasetu!
- A pare? - skrušeno upitah.
- Ne, ne pare, ne pare!
Tada smo počeli vrištati od smijeha, a ja sam se valjao i po podu.
- Koji vam je đavo, jeste li vi normalni? Pa vi niste normalni!
To je drugi put da nas je optužila da smo nenormalni, a prvi put je bilo jedne subote kad je ko furija uletila u kuću malo prije 8 i zaurlala:
- Još spavate, vrag vas odnio, ustajte, 8 je sati, pa vi niste normalni!
Eto, mi nismo normalni. Neka sveta Cvijeta bude s vami i nami.