U svijetu stvarnog i nestvarnog slikarstvo je kao jedna savršena kulisa s vječitom tajnom izraza i opredjeljenja, pa se baš zato jasno razaznaju tipični od netipičnih slikara. Ovi prvi, recimo, mogli bi biti vječno sa štafelajem i na izložbi s kakvom leptir mašnom, a ovi drugi, kojima se slikarstvo jednako cijedi kroz prste, počesto izaberu i neki drugi put, a i do izložbi im nije stalo... Takav je, recimo, sugovornik portala Dubrovnikpress.hr Goran Ružić, slikar po smislu pa i shvaćanju svijeta, ali ne i vokaciji. On je odabrao turizam, stvara tek za svoju dušu; bez šušura, viđenijih gostiju i ostalih čuda nad čudesima raznoraznih izložbi. "Meni je to samo sebi svrha", govori Ružić dok govorimo o stvarnosti današnjeg likovnog stvaranja iz nadasve interesantnog kuta realnosti u kojemu živi njegovo slikarstvo.
Zato i jest malo neobično da je prvi put s 33 godine izlagao na nedavno otvorenoj izložbi "Dubrovački likovni trenutak 3", koja je otvorena u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik. Izložbe, dakle, kao da mu nisu drage. Govori i da u budućnosti ne bi izlagao nikako drugačije nego skupno, baš kao na ovoj izložbi.
IZLOŽBE SU NUŽNO ZLO
- Rekao bih da se po izložbama uvijek skuplja ista ekipa kojima je prioritet hrana i piće. U Zagrebu je isti princip na otvorenjima. Uvijek isti ljudi u istoj, najboljoj koju imaju, odjeći rade gužvu kraj stola s "cateringom". A koja je stvar sa slikarom... Često je slučaj kad netko napravi izložbu, da mora jednu sliku „pokloniti“ galeriji, sam kupuje hranu i piće, a na kraju ništa ne uspije prodati. Imao sam kolege koji su bili poslije toga po dva mjeseca u financijskim problemima. A i tu je jedan veliki sajam taštine. Prave se izložbe da obitelj bude ponosna. Na to se danas svode izložbe. - rezonira Ružić.
A koja je priča njegovog umjetničkog puta? Govori kroz smijeh: "Kao dječaku su mi govorili da lijepo crtam." A onda? Išao je u školu za klesara u Brač. Ipak, vratio se u Dubrovnik. Upisao Umjetničku školu Luke Sorkočevića. Nakon srednjoškolskog školovanja pokušavao je četiri godine upisati Grafički dizajn u Splitu. Na kraju se odlučio za Zagreb. Ovaj put Filozofski fakultet, odnosno ukrajinski jezik i informatologiju. Dodaje: "To malo tko studira, imaš dosta siguran upis". No, na nagovor obitelji, kako je već bio u Zagrebu, pošao je na prijemni na Akademiji i "upao".
NEZADOVOLJAN AKADEMIJOM U ZAGREBU
- S obrazovanjem stečenim na akademiji nisam zadovoljan, da se vratim unazad upisao bih drugi fakultet. U Zagrebu je na tom studiju živi užas. Obiteljsko-politički klanovi koji su sami sebi svrha ne rade ništa na samom obrazovanju studenata. Svaki profesor ima svoje "radno" vrijeme kojemu se student mora podređivati bez obzira na raspored. - pojasnio je.
- Tamo se većinom sjedi i filozofira, malo se radi a puno priča... Čast iznimkama, naravno, uvijek ih ima. Meni je smiješno, blesavo da moraš zidom teksta braniti rad koji je, nakon što napusti umjetnika, priča za sebe. Radovi govore sami za sebe. Ovako se sve svodi na opravdavanje i objašnjavanje djela. - govori Goran.
Nakon toga, zaposlio se u jednom marketinškoj tvrtki u Zagrebu za koju je radio CAD nacrte te dizajn. I, odjednom, povratak u Dubrovnik.
- Pošao sam na godišnji odmor, vratio se u ponedjeljak i dao otkaz. Bilo je tu stvari koje su se nakupile, ali odlazak iz Zagreba je bio iznenadan. No, odlučio sam poći. Svirao sam tada u dva benda. Javio sam im da odlazim, u srijedu odjavio stan, u četvrtak bio u Dubrovniku. Preporodio se doslovno. - ističe Ružić.
NAJDRAŽI MU REALIZAM
Onda je počeo rad u turizmu, dok zimi radi grafički dizajn za pojedine dubrovačke tvrtke... No, prije nego se uhvatimo malo tog narativa, idemo još malo o slikarstvu.
- Najdraži mi je realizam, priča svjetla i sjene. Moje slike nastaju na tamnome. Puno drugih rade na bijelom platnu, ja počinjem s crnim i iz toga izvlačim svjetlo. Taj neki „naopaki“ način mi je draži i logičniji. Tama je početak na kojemu svjetlo gradi oblike objasnio je Goran.
Ekstremno apstraktna umjetnost, kao i ona konceptualna nisu za njega.
- Da bi se bavio s tim moraš naučiti zanat. Naučiti plesti da bi mogao isplesti džemper, a ne ga plesti na neki svoj način, a da ne znaš ni osnove. Tu mi je bilo smiješno i paljenje auta u Mokošici. Na stranu paljenje, ali sama priča kako je paljenje auta moguće u Mokošici, kao da odgovara vremenu. Može odgovarati samo 1991. godini. Čovjek iz Zagreba došao u Mokošicu zapaliti auto jer to odgovara Mokošicu. Ma, da sam ga ja zapalio iz Mokošice, pa ajde... - govori kroz smijeh.
Danas, on stvara digitalno.
- Stvar je da se čovjek prije desetak godina i nekako mogao baviti umjetnošću, prodavao sam slike i prije nego sam upisao faks. Počela je kriza... Što je prvo što se eliminira? Kultura. Više ljudi nisu kupovali slike. Prednost digitalnoga je što se može brzo napraviti/reproducirati/korigirati. Inače, radim na jednoj slici 15 dana. A ovdje tri sata... Kako inače radim ulje na platnu, treba se sušiti, itd. Cijeli svijet se ubrzao, ljudi nemaju više koncentraciju i previše je „šumova“, nitko više nema koncentracije čitati tekst duži od 2 rečenice. Prilagodio sam se tome. Osim toga, gdje bi sa svim tim slikama? Evo, sad u Zagrebu još imam puno radova koje nekako trebam dovući ovdje. - kazao je Ružić.
Na pitanje može li se zamisliti da se bavi samo sa slikarstvom odgovara "kako mu je to dosadno jer se nikad ne želi baviti samo s jednim budući da to postaje automatika a automatika je dosadna". A da se bavi, misli li da se od toga može živjeti?
- Može se preživljavati. Osim nekoga tko ima stalne kupce, odnosno mecene - rezonirao je.
ŽELJA MU SE OSTVARITI KROZ "GAMING" INDUSTRIJU
On živi od turizma ljeti, a od dizajna zimi. Radi za jednu turističku agenciju u Gružu. Kao nominalno rečeno umjetnik, što on misli o svim ovim nekim pričama o Gradu koji gubi nekakvo svoje, uvjetno rečeno, veliko "g"?
- Tu je uvijek isto pitanje koje uvijek ima isti odgovor. Svugdje je ista priča s turizmom i to će sve doći na svoje s vremenom. Dobro, postalo je malo bezobrazno sa stolovima, ne možeš proći da ne ideš "cik-cak". Ali, isti ti zimi se žale što nema nikoga. Meni se čini da se ljudi žale kad imaju sve. Previše vremena pa im je dosadno u životu pa idu sami sebi na živce. - uz smijeh pojašnjava Ružić.
Za kraj, rekao je u čemu bi se zapravo želio ostvariti, odnosno kako bi htio povezati svoj slikarski nerv s grafičkim dizajnom koji postaje sve veća ljubav.
- Moja želja je ostvariti se kroz "gaming" svijet. I taj svijet mi je uzor u slikarskom stvaranju. Slikarstvo je za mene zastarjelo, medij je zastario., Ovo sve vezano za sliku tu završava kad ona nastane. U "gaming" industriji stvar je puno šira, priča je šira. Hrvatska je malo tržište za išta, ali ovo je ionako svjetska, globalna stvar, nevezana za lokaciju. A meni je bitan kreativni proces. Bio bih sretan da mogu naći u Dubrovniku pet ljudi da idemo raditi igre. Treba vjerovati i raditi. Ne bih volio imati 60 godina i reći: "Mogao sam, ali nisam". Radit ću na sebi da možda dođem do toga, koliko vrijeme dopušta. I mislim da je to poanta svega. Ne žaliti za ničim, znati da si dao sve od sebe. - zaključio je za portal Dubrovnikpress.hr Goran Ružić, netipični slikar koji valjda baš iz slikarstva, kao onog najšireg svijeta nestvarnosti, a baš zato jer je u njega uključena mašta, izvlači svoje druge adute stvaranja.