Riješite nam problem butige, povikaše stanovnici Zlatnoga potoka i Svetoga Jakova na prosvjedu koji su nepoznati organizatori načinili u subotu, a ispred kojih je govorio predsjednik Gradskog kotara Ploče - iza Grada Srđan Obad.
Okupili su se građani legitimno kako bi izrazili svoje neslaganje s izmjenama prostornih planova. Ne žele između ostalog da im se digne pristup plažama i obali, na što sumnjaju da će se dogoditi (ostat će valjda bez igrališta za mali nogomet u amfiteatru Hotela Belvedere). Ne žele helidrom (zamislimo da se dignu na noge Cavtaćani kontra pozicije aerodroma jer im avioni prelijeću iznad glave). No, sva ta (ne)opravdana bojazan je razumljiva, jer u čovjeku kad živi u Hrvatskoj strah je usađen s razlogom, kao i potreba za parkingom (oni očekuju garažu), nakon što su dvadeset i kusur godina (ne svojom krivicom) zauzimali trotoar i cestu prema Belvedereu što ubuduće neće moći, a taj parking problem uostalom dijele sa svim ostalim sugrađanima, ne misle valjda da je nekome puno bolje no njima.
Ipak, butiga… Oni žele butigu. Gradonačelnik je obećao.
I… što ćemo sad što je gradonačelnik obećao?! Gradonačelnik Mato Franković, ili neki drugi, može puno toga obećati, a to što obećava(ju) njegov/njihov je problem, jer otvoriti butigu Grad Dubrovnik ne može. Može Grad dati nekakve subvencije, ponuditi gradsku zemlju i sl., ali butigu otvoriti ne može.
To je ono što izgleda stanovnici Zlatnog potoka i Svetoga Jakova ne razumiju ili ne žele razumjeti, butigu može otvoriti jedino privatnik, a privatnicima se očito ne isplati otvoriti butigu u Zlatnome potoku, barem se zasad čini tako, da bi netko kupovao kruh, mlijeko i cigare, a po veću spenzu išao u neki od trgovačkih centara. Pa nije ni Pemo otvorio butigu u Zlatnome potoku, a koji u svakoj rupi otvara što može i ne može, pa i tamo gdje butiga već postoji pa pregazi svakog malog trgovca. Nije, jer zna da se ne isplati. A ono što se poduzetniku ne isplati neće raditi, to je tako bolno jednostavno.
Mnogi bi svašta, i u Mokošici bi neki kino, a lijeno im je poći do Grada u „Slobode“ koja uglavnom zjapi prazna, još malo pa će i kazalište u Šici možda zatražit, jer im je ono u Gradu kao daleko, a stanovnici Zlatnog potoka ne traže duševnu već onu opipljivu hranu, što u želudac kroz grlo propada. To se čini dovoljan razlog da se reče kako imaju pravo.
Ma imaju šipak, ako im se otvara butiga, pa zaboga neka je otvore, ne trebaju čekati ni gradonačelnika ni predsjednika kotara, ni župana ni predsjednicu, ali neće, jer znaju da bi ta butiga teško preživjela.
Vrijeme socijalizma je odavno iza nas, pa tako i vrijeme kad su Organizacije društvenog rada dekretom otvarale butige iz ovih ili onih razloga koji se nisu povodili uvijek tržišnim. Danas se sve povodi tržišnim razlozima, pa će se i stanovnici Zlatnog potoka morati pomiriti s činjenicom ukoliko neki privatnik ne pronađe interes za otvaranje butige, da butigu neće imati i da im tu ne može pomoći nitko, već mogu pomoći sami sebi, otvoriti obrt ili poduzeće i provjeriti koliko su im sami susjedi spremni kupovati i „svoju“ butigu na životu održati.