Kao i unutar svake vrste i među školjkama ima i onih koje se nekom osobinom razlikuje od svih ostalih. Između njih oko 15.000 vjerojatno je najposebnija skupina brodotočaca, u znanosti poznatih kao Teredinidae. Od oko 70 vrsta u Jadranu živi samo najpoznatiji i najrašireniji - Teredo navalis - kod nas poznat jednostavno kao brodotočac ili grinja i guljba, ali i brodski crv.
Zašto sve te školjke osim kod nas i diljem svijeta najčešće nazivaju brodskim crvima te zašto su ih prirodoslovci stoljećima klasificirali kao crve, a ne kao školjke, lako je shvatljivo. Naime, njihovo žilavo i prozirno tijelo, ovisno o vrsti, može narasti i dulje od jednog metra, ali do promjera od najviše dva centimetra, s tim da su im zaklopci ljuštura četrdesetak do pedesetak puta kraći.
Teredo navalis, brodotočac koji živi i u Jadranu dosegne dužinu od 200, dok mu najduža os zaklopca iznosi najviše 9 milimetara. Zaklopci njihovih ljuštura nalaze se na vrhu glava poput sićušnih kaciga i prekriveni su redovima izbočina nalik zubima. Ličinkama to omogućuje da se ukopaju u površinu potopljenog drva, a zatim i ukopaju duž vlakana dok rastu, usmjeravajući strugotine u usta i pretvarajući drvo u zaštitnu kredastu ljusku tijela i obrok. To rade uz pomoć bakterija koje uzgajaju u svojim škrgama, a koje proizvode enzime koji razgrađuju drvo.
Ta aktivnost je slabo vidljiva jer je prva bušotina vrlo mala. Jedini znak da je u njoj brodotočac jest par povremeno izbočenih sifona. Ove uparene cijevi na neoklopljenom kraju tijela, jedna ulazna i jedna izlazna, omogućuju brodotočcu da nadopuni svoju prehranu planktonom filtriranim iz mora, kao i da diše, razmnožava se i izlučuje, a sve to dok izdubljuje drvo.
Takav način života brodotočce je učinila važnim u pomorskoj povijesti, od njenih najranijih dana. Naime, prvi zabilježeni spomen ovih stvorenja koji oslabljuju trupove drvenih brodova, napisan je u antičkoj Grčkoj.
Godine 1503. brodotočci su se toliko namnožili u brodovima koje je Kristofor Kolumbo poveo na svoje četvrto putovanje da su uzrokovali potop barem dva od njih. Godine 1588. odigrali su ulogu u britanskom porazu španjolske armade, oslabivši grede nadmoćne španjolske flote i učinivši je ranjivom na oluju i topovske kugle.
Kasnije su najvjerojatnije ugrozile trup kitolovca „Essex” omogućujući lakše prodiranje ulješure koja je udarila u brod 1821. godine te inspirirala književni klasik „Moby Dick”. Neki znanstvenici čak tvrde da su brodotočci potopili više brodova nego pirati.
Osim brodove, brodotočci su ugrožavali i drvene lučke i obalne strukture. Tako je godine 1919. u zaljevu San Francisca invazija Teredo navalisa uzrokovala urušavanje gatova prosječnom brzinom od jednog svaka dva tjedna tijekom dvije godine!
Kao što je duga povijest utjecaja brodotočaca na pomorstvo, duga je i borbe čovjeka protiv tih školjki. No, malo je koja od bezbrojnih obrambenih taktika učinila više od odgađanja štete. Prvi su uspješno djelovali Nizozemci, u prvoj polovini 18. stoljeća svoje nasipe koji su ih štitili od oceanskog upada umjesto drvetom počeli su opasavati skupim uvoznim kamenom.
Manje ili više uspješna borba vodila se i kemikalijama, koje su pak činili veću štetu okolišu nego brodotočcu. Propao je pokušaj i upotrebe drva visoko otpornih na djelovanje brodotočaca, jer su njihove šume veoma brzo nestale.
Sve je to navelo mnoge da krenu putem Nizozemaca, odnosno da brodove i ostale vodene strukture grade materijalima otpornim na brodotočce - betonom, čelikom te potom i stakloplastikom. Unatoč svemu poduzetom brodotočci i dalje uzrokuju štetu diljem svijeta, a koja se na godišnjem nivou procjenjuje na oko milijardu američkih dolara.