Ako su gradovi ljudi, a ljudi gradovi, onda je povijesna jezgra pred izumiranjem, dalo bi se zaključiti iz predstavljanja demografske analize i popisa stanovništva povijesne jezgre Zavoda za obnovu Dubrovnika. U povijesnoj jezgri živi tek nešto više od tisuću i pol ljudi, njih šesto manje nego prije pet godina i četiri tisuće manje nego 1961. godine. Sve su to lijepo uprizorili izrađivači studije, ali i upozorili kako se radi o demografskoj katastrofi.
Prema studiji, stanovnici povijesne jezgre paraju neka mitska bića koja većinom ne voze automobile, trećina je starija od 65 godina, dosta njih jedva spaja kraj s krajem, a eto, zamislite to, nemaju niti makinju za pjate. Ne treba u rezultate studije potpuno sumnjati, ali dojam je kako je sam narativ, koji doduše na predstavljanju nije spomenut, no koji se provlači kroz javni prostor već dugi niz godina, o onima koji bježe od najezdi turista, mirisa užeglog ulja, stolica, stolova i galame; ukratko o divljima koji su istjerali pitome - tu uglavnom pogrešan.
Prije svega, cinični mizantrop među nama ionako ne bi mario za nekakvu demografsku sliku, znajući da je najveća sreća biti nerođen. No, kako cinici, a mizantropi još manje, ipak i uglavnom ne odlučuju, jasno je kako zdrava demografska slika itekako daje na snazi jedne zajednice, okrupnjuje je i čini jačom. Čisti darvinizam, niti manje niti više od toga. Ali, tko je kriv za tu anemičnu dubrovačku demografsku sliku?
Suncobrani neujednačenih boja, zvuk rota na kuferima u noćnim satima? Ne, priča je to davno ispričana, još tamo u osamdesetim godinama na koje se svi sjetno pozivaju, a priči niti postratno razdoblje novovalnog prosperiteta nije dalo Bog zna kakve šanse za ponovno pituravanje fasade. Jednostavno, ekspanzija turizma nije došla sama od sebe, već su je ustoličili sami stanovnici povijesne jezgre znajući da je to Rt dobre nade njihovih života.
Matematika je neumoljiva, ljudi su se počeli iseljavati shvativši da bolje uvjete za život imaju drugamo, dok svoje nekretnine mogu prodati ili iznajmiti. Jesu li za to krivi? Ne, napravio bi to itko iole ekonomski osvješteniji među nama. No, zato je vrijeme da se napokon prestane s moraliziranjem o nametnutom turizmu, taocima dubrovačkog imidža, gostima s kruzera, apeliranjem na milost zbog silnih bjelosvjetskih trendova koji su nas, jadne, eto zapali. Posebno je vrijeme da prestanu pametovati svi oni koji od tog turizma također žive, a kojih itekako ima i među ovih tisuću i 557 "nesretnih" arhetipa u povijesnoj jezgri.
Ipak, ne znači sve to kako probleme stanovnika povijesne jezgre ne treba razumjeti. Upravo naprotiv, masovnost neminovno guši suštinu domicilnog života, ali i turističke ponude. Stoga, problemi jesu izraženi. I na njima treba raditi. Sustavno i planski. Prvi korak trebao bi biti suočavanje s realnošću, a ono otprilike glasi kako imamo točno ono što smo željeli.