Postoje ljudi, još postoje i u ovim vremenima, oni ljudi s osmijehom za prijatelja, poznanika, stranca. Kad oni odlaze nisu potrebne lijepe riječi, neizgovoreno sve govori. Postoje ti ljudi čiji odlazak pogodi i ako ih zapravo ne poznaješ, i ako ih ne viđaš često, ljudi čije „dobar dan“ uistinu znači dobar dan, ljudi za koje pitaš i ako ne znaš kako se zovu, ljudi koji pođu tiho, ljudi za koje se ne pišu nekrolozi u medijima iako je Grad bez njih prazniji.
Otišao je tako čovjek, otišao je zauvijek čovjek s osmijehom, čovjek s iskrenim „dobar dan“ za svakog tko je prošao kraj njegove naplatne kućice u trgovačkom centru Tommy koje također više nema.
Ne znam kad je otišao, kažu ima neko vrijeme, ne znam mu ime, i zauvijek mu ne želim znati ime, ne zato jer njegovo ime nije važno, ne zato što bi ga bilo teško doznati pa da mu napišem nekrolog, izgovorim riječi koje je nepotrebno izgovoriti, želim samo da ostane čovjek s osmijehom. Hvala mu za osmijeh, hvala mu za dobar dan, svaki kojeg je učinio takvim samim saznanjem da oko nas ima takvih ljudi.