U tjednu u kojemu se nadvio veo sumnje nad gradnju Pelješkog mosta, što, dobro, ne mora biti istina, ali kad su reagirali premijer i ministar, očito nije tako bezazleno, Dubrovčane najviše zamara „CSI traka“, odnosno konop koji od mosta na Pilama od Vrata od Grada ima za cilj „dvosmjerno prometovanje“.
Neka standardna priča bila bi tu satkana, od naroda koji ne zaslužuje bolje, citiranjima one egide o narodu koji ima vlast kakvu zaslužuje, jer eto zbog BiH prigovaranja možda ostajemo bez Pelješkog mosta, država ostaje necjelovita, a mi se tu eto mislimo o nekakvoj traci, konopu. No, upravo u tom detalju sadrži se sva definicija današnje politike, razlika između državne, parlamentarne i one lokalne.
U političkoj postmodernoj, zapravo politika gubi korak s ekonomijom, a stupovi moći stoluju u nekim drugim građevinama izvan Markovog trga, za kojima političari samo mogu kaskati. Valjda zato i bivamo svjedocima stalne političke nestabilnosti, koje rezultira nepovjerenjem od strane građana. To gubljenje nade ustvari rezultira, jednostavno rečeno, nebrigom prema onome što može promijeniti stvari jer nitko ne želi biti žrtva tobožnjih viših ciljeva i ruganjima sa suštinama problema. No, kako u svemu postoji izlaz, tako postoji isti i u detaljima kojih naoko nema za vidjeti.
Izlaz je tu u lokalnoj politici, svim tim konopima, rješavanjima katastarskih pitanja, raspravama hoće li se na karićima staviti gumene rote, hoće li biti stol manje u tijesnom prostoru ili će cijena parkinga skočiti za pet ili deset kuna. Nije to od jučer, natezanja fakata političke kibicere u lokalnoj politici oduvijek više zanima, ali samo dojam je kako nikad to nije bilo ovoliko izraženo.
U politici, pravilo je davno zapisano, diletantizam ne može proći, kao i trajne nestabilnosti, a na čemu sadašnja garnitura na vlasti, kao i ona prije nje, upravo lomi vrat, a aktere na vlasti tjera da se zasrame kruha kojega na osnovu svoje branše kusaju. Istina, niti u lokalnoj politici nije to baš toliko bolje, ali ona se manje-više ne zasniva toliko na ideološkom, koliko na komunalnom. Upravo to komunalno daje osjećaj da se nešto i može promijeniti, a jasno, narodu su bliži oni koji se razumiju u problem njihove međe ili potrebe za rukohvatom u ulici, od pitanja vanjskih dugova, peljeških ili nekih drugih visećih ili manje visećih Mostova.
Zato i ne treba iznenaditi tolika involviranost u konop na Pilama, odnosno tričarije treba li sada u Grad ići desnom ili nekom drugom stranom. Sve te jadikovke imaju smisla jer se imaju kamo i adresirati, jer se ipak tu nešto koliko-toliko može promijeniti. Za razliku od državne politike, koja sama po sebi dođe kao nekakva „nafaka“, koristeći odabranima, a ne onima kojima bi i trebala.